On je ratni zločinac za kojim je Županijski sud u Osijeku raspisao
tjeralicu jer je tijekom Domovinskog rata u uniformi paravojnih srpskih
formacija žario i palio po slavonskim selima. Osim toga, on je
nekadašnji pripadnik Jedinice za specijalne operacije, zloglasnih
Crvenih beretki, elitne postrojbe srbijanske policije, čiji zapovjednik
Milorad Luković Legija služi kaznu zbog umiješanosti u likvidaciju
srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
USKOK u Remetincu razgovarao s Matanićem?
Likvidirali
ih iz susjednoga stana
Protiv
petorice podignuta kaznena prijava za Pukanićevo ubojstvo
On je čovjek koji je po svemu sudeći odrađivao poslove po BiH, a možda i Hrvatskoj za zemunski klan te je na koncu visokopozicioniran u zločinačkoj piramidi onih koji se sumnjiče za likvidaciju Ive Pukanića i Nikole Franjića. On je čovjek koji se posljednjih dana po medijima s obje strane granice povezuje sa Sretenom Jocićom zvanim Joca Amsterdam. Čovjekom kojem srbijanski mediji tepaju da je “najopasniji Srbin te najjači mafijaški boss na cijelom Balkanu”.
Sve to je Željko Milovanović, vlasnik hrvatskog, BiH i srbijanskog državljanstva, čovjek za kojim u ovom trenutku tragaju policije triju država te koji, po svemu što je dosada poznato, u svom bijegu pred licem pravde zasigurno ima izdašnu pomoć različitih obavještajnih podzemno-nadzemnih grupacija u regiji.
No, osim svega nabrojenog, Milovanović je i fantastičan primjer mafijaškog bratstva i jedinstva, koje je u proteklih 18 godina opstalo na ovim prostorima, unatoč krvavim ratovima. Jer mafija nigdje na svijetu, pa ni na ovim prostorima, nikada nije bila vođena višim nacionalnim interesima. Nju je oduvijek zanimao samo i jedino – profit.
Braća po kriminalu
Profit ju je zanimao i tijekom ratnih godina, kada su pripadnici različitih mafijaških skupina s obje strane granice međusobno trgovali naftom i oružjem dok su se njihove države kupale u krvi. Profit je zanima i danas, kada srbijanski kriminalci u Hrvatskoj peru prljavi i krvavi novac kroz legalne poslove, dok tu istu stvar hrvatski rade u Srbiji. Profit i samo profit je zanimao i kada su Hrvati po Zagrebu skrivali svoju srbijansku “braću po kriminalu”, dok su u Beogradu utočište tražili i mnogi koji su ratovali protiv ratne retorike Beograda.
Profit ju je zanimao i kada su združene hrvatsko-srbijanske kriminalne snage, predvođene hrvatskim ratnim veteranom, u Splitu izvele pljačku stoljeća, odnijevši nevjerojatnih 15 milijuna kuna. A profit je zanima i sada, kada te iste združene kriminalne snage, s obje strane granice, ako ni u čemu drugom, onda barem u logističkoj potpori i izvedbi stoje iza likvidacije Ive Pukanića i Nikole Franjića.
I baš zbog svega toga zapravo nikoga ne bi trebalo čuditi što su za razliku od policijskih i pravosudnih struktura bivših država puno bolje i to godinama, povezane one – mafijaške. Jer dok su strukture bivših država međusobno ratovale, mafija se pregrupirala i reorganizirala, ispravno procijenivši da novac, legalan ili nelegalan nema vjeru i naciju.
Kriminalci s prostora bivših država odavno su međusobno povezani ili posvađani neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj ili političkoj opredijeljenosti. Zna se da Hrvati, ali ni Srbi ni Crnogorci, ne mogu nabavljati heroin s Kosova ili Makedonije ako im posrednici nisu predstavnici albanskog kriminalnog miljea. Albanci ne mogu krijumčariti svoje sunarodnjake preko Hrvatske i Slovenije dalje u zapadnu Europu ako im potporu ne pruže “braća po kriminalu” iz nekadašnjih zapadnih jugoslavenskih republika.
Frankfurtska veza
To mafijaško bratstvo i jedinstvo, koje je svoju potvrdu dobilo u krvavim događajima proteklih mjeseci, na neki način naslijeđe je dviju mrtvih gangsterskih legendi s obje strane granice – Ljube Magaša Zemunca i Zlatka Bagarića. Njihova zajednička priča, koja je s godinama prerasla u legendu, počela je 80-ih u Frankfurtu. Prvo samo znanci, zatim prijatelji i kumovi, Magaš i Bagarić pod svoje skute okupili su kriminalnu elitu bivše Jugoslavije, dokazavši kako tada, tako i sada da u opskurnom svijetu podzemlja nacija i njezini interesi nisu nikakav odlučujući faktor.
Jer u protivnom teško da bi se ta dva ideološki sasvim različita svijeta – onaj Magašev, koji se unatoč ocu Hrvatu cijeloga života deklarirao kao četnik, i onaj Bagarićev, koji se dičio hrvatskim nacionalizmom te poznanstvom s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom – ikad srela, a kamoli ispreplela.
A upravo su njih dvojica, Zemunac, kojem su se divili kriminalci s područja bivše Jugoslavije, bez obzira na to iz kojeg njezina djela dolazili, te Bagarić, koji je povratkom u Zagreb početkom 90-ih stekao titulu neokrunjenoga kralja zagrebačkog podzemlja, stvorili neraskidivu vezu koja je u mafijaškom svijetu opstala sve do danas.
Pod skutima njih dvojice u Frankfurtu je nastala moćna kriminalna grupacija, koja je kontrolirala kako onda, tako i danas velik dio ilegalnih poslova diljem Europe. U okrilju te grupacije skrivali su se i mnogi Udbini egzekutori, poput Željka Ražnjatovića Arkana ili mračni likovi s iskaznicama Srbijanske državne sigurnosti. Mnogi od tih “junaka” europskog podzemlja imali su velike, bolje rečeno zločinačke uloge u krvavom raspadu bivše države. No, isto tako, mnogima od tih “junaka” zasluženo stečeni epitet ratnih zločinaca nije odmogao, nego je, dapače, znatno i pomogao u kasnijim stvaranjima zločinačkih carstava.
Većina tih žestokih dečki u godinama koje su uslijedile završila je svoje živote u zasjedama na zagrebačkom ili beogradskom asfaltu. Oni koji su preživjeli danas kao naslijeđe dviju mrtvih gangsterskih legendi imaju frankfurtsku vezu, bezvremenu mafijašku poveznicu, koja još uvijek besprijekorno funkcionira.
Pandorina kutija
A da je to funkcioniranje s godinama dovedeno do savršenstva, pokazalo se i na slučaju Pukanić. Jer ispada da je sasvim logično da čovjeku osumnjičenom za umiješanost u njegovu likvidaciju pri bijegu pomaže čovjek koji se u Srbiji percipira kao desna ruka Sretena Jocića. Kao što je logično da paklenu napravu montiranu na motocikl dostavi čovjek koji je, među ostalim, i bivši Legijin specijalac.
Mafijaško bratstvo i jedinstvo, tako se, eto, na najgori mogući način još jednom pokazalo na djelu, istodobno otkrivši i svu nemoć i urušenost represivnih aparata država iz kojih su ti likovi dospjeli. Jer za te dogovore i likvidacije, kao ni za nesmetane prijelaze granica kriminalaca čija se lica smiješe s Interpolovih i inih policijskih tjeralica, sigurnosne službe nisu znale. Ili nisu htjele znati. A kako bi i znale kada su pipci mafijaških hobotnica odavno zahvatili sve pore društva, jer su mafijaši u ratno-pretvorbenim pričama od opskurnih likova postali poslovni ljudi s atributom – kontroverzni.
Dok su urušene i ratom pogođene državne strukture shvatile što se događa, mafijaši su se pregrupirali i ojačali, postavši bitan društveno-socijalni faktor, s obilatom pomoći pojedinih što političkih što obavještajnih elita. Izrasle iz raspada bivše države, ujedinjenje bitkama za profit i interese, mafijaške grupacije postale su tako jače od država, pod čijim su okriljem nastale.
Da je vrag odnio šalu, Srbija je shvatila u trenutku kada su joj mafijaške grupacije ubile premijera, a Hrvatska kada su u Zagrebu likvidirani Ivana Hodak te Ivo Pukanić i Nikola Franjić. Uplašene političke elite, u obje države, pokrenule su opsežne antimafijaške akcije, čiji je krajnji cilj pokazivanje državne moći i dokazivanje da je država ipak jača od kriminalnih gangova. Istih onih gangova koje je sama stvorila, otvorivši Pandorinu kutiju, prepunu isprepletenih mafijaško-obavještajno-političkih odnosa. Zla koja su iz te kutije u zadnjih 20 godina izašla teško da će se u nju i vratiti, unatoč političkim aklamacijama.