Kuga - najopasnija od 4 jahača apokalipse

Tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti nije bilo potrebe brinuti se o promjeni karijere ili cjeloživotnom učenju. Većina ljudi živjela je od poljoprivrede i stočarstva. Oni bi stekli sve vještine potrebne za svoj opstanak vrlo rano u životu. Od generacije do generacije, životi su im bili vrlo slični. Najveće su neizvjesnosti u njihovim životima bile povezane s pojavama koje su s vremenom postale poznate kao četiri jahača apokalipse: kugom, ratom, glađu i smrti. To su bila njihova četiri najveća straha.

Kojeg bismo se, od tih četiriju strahova, trebali bojati i danas? Smrt je oduvijek neizbježan krajnji ishod, to se nije promijenilo. Trudimo se odgoditi je, ali još uvijek nismo pronašli način na koji bismo je prevarili, iako se neki među nama svojski trude. Rat je još uvijek itekako s nama, možda i kao veća prijetnja nego ikada prije, s obzirom na naprednu tehnologiju modernog oružja. Glad nas više ne brine kao u povijesnim vremenima, iako postoje dijelovi svijeta u kojima se gotovo ništa nije promijenilo tijekom proteklih nekoliko stoljeća, pa su i dalje teško pogođeni glađu. Pojavili su se, u međuvremenu, možda i neki novi jahač apokalipse poput prometnih nesreća, terorizma i klimatskih promjena. Ali, ako bismo morali odabrati jedan problem kojeg bismo se i danas morali bojati više od svih ostalih jahača zajedno, vjerojatno bi to trebao biti onaj prvi – kuga.

Jasno, danas je više ne podrazumijevamo doslovno, tj. kao „bubonsku kugu”, specifičnu zaraznu bolest koju je povijesno uzrokovala Yersinia pestis, a štakori je zatim prenosili prljavim srednjovjekovnim gradovima. Ono što se danas podrazumijeva kao kuga bilo bi neočekivano, dramatično, brzo izbijanje epidemije potpuno nepoznate zarazne bolesti u mnogim dijelovima svijeta. To se može dogoditi kada uslijed mutacija nastane neki novi mikrob, tj. bakterija, virus ili parazit, koji dobiva sposobnost infekcije naše, ljudske vrste. Budući da nismo imali nikakvu prethodnu izloženost takvom novom uzročniku, nećemo imati ni razvijene linije obrane. Ovakav razvoj događaja može zatim rezultirati masovnom, iznenadnom, dramatičnom smrtnošću, koja bi ubrzo zahvatila cijeli ljudski rod, praćena globalnom panikom i izuzetno teškim posljedicama.

Bilo je mnogo epizoda u povijesti kada su naši preci doživjeli takve strahote nakon kojih bi cijeli gradovi i sela ostali pokošeni. Jedan od najstarijih zapisa ostavili su stari Grci. U 5. stoljeću prije Krista atenska kuga, za koju se smatra da je bila oblik tifusa, odnijela je oko 100 000 života. No bilo je to samo upozorenje na mnogo gora vremena koja su tek uslijedila. U 2. i 3. stoljeću nove ere Antoninova i Ciprijanova kuga – vjerojatno uzrokovane velikim boginjama – ubile su milijune ljudi u Rimskom Carstvu. No vremena su se i dalje pogoršavala: u 6. stoljeću Justinijanova kuga, za koju se pretpostavljalo da je bila prva prava, bubonska kuga, odnijela je i do 30 milijuna duša ubivši tako jednu od svakih triju osoba koje su živjele u Europi i tadašnjem mediteranskom bazenu.

Međutim, ni to nije bila najgora pošast koju su naši preci morali podnijeti. Sredinom 14. stoljeća ponovno ih je pogodila epidemija bubonske kuge – danas upamćene pod zloglasnim nazivom „crna smrt” – usmrtivši više od 70 milijuna ljudi širom svijeta te više od svake treće osobe u Europi. I nakon „crne smrti” manje epidemije kuge zvane guba ili lepra povremeno su se nastavile pojavljivati u Europi, popraćene zastrašujućom kroničnom infekcijom, zbog koje bi na kraju otpadali dijelovi tijela. U 17. stoljeću bubonska kuga ponovno je izazvala paniku. Buknula je u nekoliko gradova u Italiji prije nego što je pogodila i London i Beč. Potom je u 18. stoljeću dosegla i istočnu Europu i Rusiju.

No nešto čak i gore od „crne smrti” događalo se ljudima koji u to vrijeme nisu živjeli u tzv. poznatom svijetu. U istraživanjima svijeta, koja su provodile najsnažnije europske zemlje i njihove mornarice, nisu otkriveni samo novi kontinenti, već su mnoge autohtone populacije izložene smrtonosnim zaraznim bolestima. Dok su Europljani do tada, nakon stoljeća izloženosti, već bili genetski vrlo probrani prirodnom selekcijom kako bi se oduprli takvim epidemijama, autohtoni američki i australski narodi nikada nisu bili izloženi boginjama, ospicama, gripi ili tifusu. Njihovi prvi kontakti s istraživačima iz Europe izazvali su masovan pomor i potpun nestanak nekih od tih nesretnih naroda.

U 16. stoljeću u današnjem Meksiku epidemija nepoznate bolesti – vjerojatno virusne hemoragične groznice, velikih boginja ili pak obiju bolesti – ubila je 80 % domaćeg stanovništva uništavajući čitavu civilizaciju Azteka. Američki Indijanci, Inke i Maje nisu prošli ništa bolje u narednim stoljećima, a mnogi znanstvenici danas vjeruju kako je više od 90 % smrtnosti autohtonog stanovništva Novoga svijeta bilo uzrokovano bolestima Staroga svijeta: prije svega boginjama, ospicama i gripom. Velike boginje dovele su i do katastrofalne smrtnosti među autohtonim populacijama Oceanije ubijajući između 30 i 50 % Aboridžina u Australiji, Maora na Novom Zelandu, autohtonog stanovništva na Havajima i na Uskršnjem otoku.

No zanimljivo je i kako su neke nove bolesti prešle iz Amerike u Europu. Sifilis je donesen u Europu nakon Kolumbovih putovanja i bio je znatno opasniji nego danas postavši jednim od glavnih uzroka smrti u Europi tijekom renesanse. Povećane migracije u 19. stoljeću, zbog trgovine i putovanja, dovele su do novog razloga za paniku: kolere. Između 1816. i 1899. godine svijet je doživio šest uzastopnih pandemija kolere, koja je ubila desetke milijuna ljudi prešavši iz Indije u Kinu, Rusiju, Europu i zahvativši zatim obje obale Sjeverne Amerike. Neočekivano, u tom se stoljeću vratio još jedan stari i strašni neprijatelj: treća pandemija kuge započela je u Kini 1855. godine, gotovo točno 500 godina nakon „crne smrti”. Proširila se u Indiju, gdje je umrlo 10 milijuna ljudi, a potom i cijelim svijetom dosežući čak i do San Francisca.

Maskirana sa spomenutih šest valova kolere te neočekivanim povratkom bubonske kuge, još jedna pandemija pogodila je svijet krajem 19. stoljeća. Ovoga puta pandemija gripe započela je u Uzbekistanu i postala poznata kao „ruska gripa”, a proširila se doslovno na čitav svijet i ubila oko milijun ljudi. No u svijetu koji je bio potpuno zaokupljen industrijskom revolucijom i izgradnjom velikih gradova, putovanjima i trgovinom, malo tko ju je uopće prepoznao kao nešto više od prilično teške epidemije gripe. Nitko nije mogao predvidjeti, u to vrijeme, da je pandemija „ruske gripe” bila gotovo nježna najava onoga što će uslijediti. Razdoblje koje bi lako moglo konkurirati za najgorih sedam godina u povijesti modernog čovječanstva prikradalo se u neposrednoj budućnosti.