Šef hrvatske diplomacije Miomir Žužul trebao bi danas donijeti iz Europe pozitivno mišljenje Europske komisije o zahtjevu da se malo-pomalo i Hrvatska priključi tom uređenom i perspektivnom europskom društvu. No, za Hrvatsku je čak i od pozitivnog avisa važnije pitanje tko će joj, slikovito rečeno, donijeti politiku u kojoj neće kronično nedostajati elementarnog osjećaja odgovornosti, kako osobne, tako i političke.
Ako, primjerice, Ustavni sud uistinu ukine zabranu rada trgovina nedjeljom, tko će biti odgovoran za nesigurnost kojoj su četiri mjeseca bili izloženi radnici u velikim trgovačkim lancima, koji su doslovno bili ucijenjeni prijetnjom poslodavaca da će zbog poslovnog gubitka morati otpuštati zaposlene?
Poslodavci, istina, nisu prijetili izravno njima nego Vladi, ali, kako to obično biva, nije se egzistencija ministara i zastupnika našla u opasnosti. Neslužbeno se može čuti kako je jedan od velikih lanaca koji su podnijeli ustavnu tužbu već otpustio 200 radnika. Dakako, bez otpremnina, jer ih, kao i većinu od gotovo 2000 angažiranih, i nije za stalno zaposlio već ih je držao na privremenim ugovorima koji im ne jamče bogzna kakvu zaštitu. Tko će njima odgovarati ako se pokaže da su pali kao kolateralne žrtve neustavne odredbe? Hoće li se Zlatko Tomčić, Ivo Sanader Sanader, Ivica Račan i ostali zauzeti za to da se baš njih ponovno zaposli? Hoće li se potruditi da discipliniraju poslodavce koji se ponašaju kao podvrsta predatora kojima je u ovoj fazi poludivljeg kapitalizma važno samo kako zadovoljiti vlastitu gramzivost dok im je ulaganje u vlastite radnike i podizanje razine njihova standarda (makar i minimalno) zadnje čime razbijaju glavu? Tko će odgovarati za tjeskobu koja je zbog ustavno sumnjive zabrane zavladala malim obiteljskim prodavaonicama kojima je upravo mogućnost nedjeljnog rada omogućavala da prežive? Tko će uostalom odgovarati za to što je u Hrvatskom saboru uopće mogao biti usvojen zakon koji pada na ustavnosti?
Sve su to pitanja na koja europski avis ne daje odgovor. Na njima moramo raditi sami, a naša politička elita, na žalost, još ne pokazuje da je toga svjesna. Rad trgovina nedjeljom postao je glavni politički problem. Oko njega se vode tako žestoke polemike kakve se u u Hrvatskoj inače vode samo kad se radi o suradnji s Haaškim sudom. Legitimno je pravo političara da otvaraju razne teme, pa i da to rade zbog vlastitog stranačkog probitka. No, nije prihvatljivo da to rade na brzinu, bez dobre prethodne analize i procjene učinaka i bez konzultacije s - Ustavom.
U priči o zabrani nedjeljnog rada trgovina nema nevinih. Tomčićev je HSS prigrlio inicijativu Crkve, Račan mu se nije usudio snažno suprotstaviti uplašen da mu ne pukne koalicija, svi mogući liberali načelno su bili protiv zabrane, ali je njihova snaga ionako manja od mravlje šake, tad oporbeni HDZ igrao je na kartu zaštite radnika... Svima osim Tomčiću, koji se i dalje zauzima za ukidanje nedjeljnog rada trgovina, ustavna je tužba dobro došla. Ukine li zabranu trgovanja nedjeljom, Ustavni će im sud zapravo učiniti uslugu i odraditi ono što većina političara intimno želi ali se ne usudi pokrenuti u redovitoj saborskoj proceduri.
Vlasnici trgovačkih lanaca koji su podnijeli ustavnu tužbu omogućili su političarima da se iz cijele priče elegantno izvuku, da se ne moraju svađati s Crkvom i sindikatima, da njihova odgovornost jednostavno prijeđe na drugoga.
Afera sa zabranom rada trgovina nedjeljom ukazala je, inače, i na problem kvalitete zakonodavnog rada u Saboru. Zato što Sabor donosi loše zakone Ustavni sud je prisiljen igrati ulogu paralelnog zakonodavca. Ne bi li i za to političari trebali odgovarati?