Mostarac duvanjskog podrijetla Ivan Ćurković (68) za Max! govori kako je iz Veleža prešao u Partizan, zbog čega nije otišao u Maksimir, o svom prijateljstvu s Michelom Platinijem kojemu je bio kapetan i suigrač te o svojim kolegama iz HNS-a i prvoj utakmici Hrvatske i Srbije u Zagrebu.
Na proslavu stote godišnjice HNS-a iz Beograda je stigao Ivan Ćurković, zamjenik predsjednika Fudbalskog saveza Srbije. Legendarni golman Veleža te kapetan Partizana i Saint-Etiennea, nakon povratka iz Francuske bio je dugogodišnji predsjednik Partizana, obnašao je dužnost predsjednika Olimpijskog odbora Srbije i Crne Gore, a posljednjih nekoliko godina u najužem je vodstvu srpskog nogometnog saveza.
Sjećate li se debija za Velež?
Bilo je to u proljeće 1960. godine, kad smo gostovali kod tadašnjeg talijanskog prvoligaša Alessandrije za koju je igrao Rivera, kasnije čuveni igrač Milana. Vodio nas je Franjo Glaser, najzaslužniji trener za moju veliku golmansku karijeru. Igrali smo tadašnji Rapan kup i u gostima pobijedili (0:1). I danas u albumu čuvam sliku s te utakmice. Ja, golobradi mladić od sedamnaest godina s Veležovim legendama Mujićem, Rebcom, Prajom, Zelenikom i drugima. Bila je to prva Veležova utakmica pod rasvjetom, a domaćim navijačima bili su čudni naši igrači, posebice legendarni centarhalf Prajo koji je s rukom iznad očiju, kao da gleda sunce, gledao u rasvjetu i dočekivao visoke lopte.
Pune četiri godine bili ste prvi golman Veleža i postali reprezentativac ondašnje države?
Nakon gostovanja u Italiji, još sam bio na golu protiv Zvezde u Mostaru, Hajduka u Splitu i Vojvodine u Novom Sadu. Jedva sam čekao da se Barbarić vrati, a onda, u drugom dijelu prvenstva, ušao sam u drugom poluvremenu protiv Partizana i ostao prvi golman do 1964., kad sam otišao u Beograd.
Čuo sam da ste bili blizu prelaska u Dinamo?
Navijao sam za Dinamo jer je moj veliki idol i susjed Irović branio za modre. Odlazak u Dinamo za mene je tada bio san. Nisu me zanimale pare, ali detalji su presudili da umjesto u Zagreb odem u Beograd. Partizan je bio brži. Godinu dana prije nego što sam obukao njihov dres, moja obitelj dobila je stan u Beogradu i preselila se onamo. Partizan im je puno pomogao.
Hrabra odluka jer je u Partizanu bio legendarni Šoškić?
Ljudi iz Partizana rekli su mi da će on otići u vojsku, a potom u inozemstvo. Osvojili smo prvenstvo, a iduće godine pošli u pohod na Kup europskih prvaka. Mijenjali smo se na golu Partizana u domaćem prvenstvu, a u Europi je branio Šoškić. Ja sam jedino branio protiv Sparte. On je najzaslužniji što je te 1966. Partizan stigao do finala KEP-a. Nakon toga on je otišao vani, a ja sam postao prvi golman Partizana.
Veliki Enver Marić i danas spominje vaš bicikl kojim ste dolazili na trening u Mostar. O čemu se radi?
Velež me posudio OFK Beogradu za gostovanje u Italiji. Za te usluge oni su mi kupili bicikl koji je u to vrijeme u Mostaru bio prestižno prijevozno sredstvo. Mariću sam bio uzor.
Štef Bobek vas je trenirao u Partizanu?
Kad je dolazio iz Grčke, novinari su krivo prenijeli moju izjavu pa je ispalo da sam protiv njegova dolaska. On je odgovorio protupitanjem: "Tko je taj Ćurković?" Poslije su mi govorili da će me "likvidirati" iz prve momčadi, jer on nije trpio da ga itko poprijeko pogleda. Nakon nekoliko treninga prišao sam mu da mu se ispričam i kažem kako je bilo, a on meni veli: "Ćuro, lako ćemo za to, vidim da si ti veliki golman!" Bila mi je važna njegova potpora i odanost. Ostali smo prijatelji do njegove smrti.
Često ste se družili?
Do njegove smrti! Zadnji dan njegova života bio sam s njim. Došao sam k njemu i zatekao ga u dresu Partizana. Rekao mi je da se loše osjeća, a ja sam mu odgovorio: "Bobi, nije ti ništa. Pogledaj, kako dobro izgledaš!" A on se samo nasmijao. Ujutro su mi javili da mu je srce otkazalo. Dok sam bio u Francuskoj, često sam ga posjećivao u Beogradu. Tako sam ga 1995. godine odveo k svom prijatelju profesoru Radovanoviću u Švicarsku da ga operira. To mu je desetak godina produljilo život.
Devet godina bili ste prvi golman Saint-Etiennea, igrali ste još jedno finale KEP-a u Glasgowu protiv Bayerna 1976. godine?
U Saint-Etienneu sam napravio veliku karijeru. To je bio radnički klub, gdje se dobar rad cijenio. Za devet godina u tom klubu nisam odigrao samo četiri utakmice. Eto, koliko su me cijenili, najbolje govori činjenica da sam im bio kapetan momčadi. Branio sam za njih do 38. godine života, a onda sam jedan dan treneru rekao: "Ovo je moja posljednja utakmica". Moj trener nije vjerovao. Taj moj oproštaj imao je veliki odjek u Francuskoj jer ja sam i u tim godinama izvrsno branio. Shvatio sam da je velika generacijska razlika između mene i igrača kojima sam bio kapetan.
Veliki ste prijatelj Michela Platinija. Kako je stvoreno to prijateljstvo?
S njim sam tri godine igrao u Saint-Etienneu i bio mu kapetan. On je 12 godina mlađi od mene. Došao je k nama kao veliki igrač, ali ga ostali igrači nisu primili s velikim oduševljenjem. Bio sam uz njega od prvog dana. Bio sam mu velika potpora. Zajedno smo otišli iz kluba, ja sam se ostavio nogometa, a on je prešao u Juventus. I poslije smo nastavili prijateljstvo, zvao me u svoju školu nogometa da držim predavanja.
Bili ste s njim i u reprezentaciji Francuske 1982. godine. Tada ste bili savjetnik i pomoćnik izborniku Michaelu Hidalgu?
Već sam prije na poziv tehničkog direktora reprezentacije gospodina Boulognea držao seminare mlađim golmanima. Uoči SP-a 1982. godine pozvao me Hidalgo da budem u njegovu timu koji je imao zadatak da Francusku odvede na SP u Španjolsku. Francuska je napravila veliki uspjeh, u polufinalu je izgubila na penale od Njemačke. Nakon toga su željeli produljiti moj angažman, ali ja sam odbio jer sam imao plan ući u biznis koji sam uspješno radio do povratka u Beograd, ponovno u Partizan.
Bili ste predsjednik Partizana punih 17 godina?
Nakon uspješne poslovne karijere u Francuskoj vratio sam se u Beograd i preuzeo Partizan koji je bio u krizi. Postao sam predsjednik, a taj sam posao radio bez naknade. U 17 godina od 1989. do 2006., Partizan je osvojio deset titula, sedam Kupova, napravili su sportski centar i obnovili stadion, igrali u Ligi šampiona...
Jeste li imali problema što ste kao Hrvat bili predsjednik Partizana u ta teška ratna vremena?
Nisam imao neprilika jer sam ja veliki diplomat. Već sam 12 godina počasni generalni konzul Sejšela. Politika nije bila moja priča, a ja se znam ponašati.
Srbija u proljeće dolazi u Zagreb. Kako procjenjujete obje reprezentacije?
Hrvatska reprezentacija je stabilnija. Imaju iskusniju momčad. Mihajlović je krenuo u obnovu reprezentacije. Imam povjerenje u njega. Ako se sad i ne uspije plasirati, mislim da nudi perspektivu. Uvjeren sam da je na dobrom putu, uveo je red i rad u reprezentaciju. To je ono što je nedostajalo srpskoj reprezentaciji.
Srbija je i do sada imala dobre igrače, ali nikad nije uspjela postići veliki uspjeh kao Hrvatska. Zašto? Je li to zbog toga što nisu imali jak nacionalni naboj?
Mislim da je i to razlog. Mi smo kao igrači slični. Taj nacionalni naboj bila je prednost koju je Hrvatska iskoristila. Sada i Mihajlović želi srpskoj reprezentaciji stvoriti kult nacionalnog dresa. Mislim da je na dobrom putu.
Kakvo mišljenje imate o hrvatskom izborniku Štimcu?
On je inteligentan momak koji neosporno zna sve o nogometu. Osim toga, ima i viziju, zna što hoće. Ponekad su neki njegovi potezi diskutabilni, zato postoje oprečna mišljenja o njemu. On se potpuno posvetio reprezentaciji i mjesto izbornika on doživljava kao dobru priliku da pokaže ono što je vrlo često ponavljao: "Pružite mi priliku da pokažem što mogu!" Pružena mu je prilika.
Kako procjenjujete kvalitetu hrvatskih igrača, posebice Luke Modrića?
On je izvrstan igrač, što pokazuje njegov transfer u Real. Ali uz njega Hrvatska ima i drugih kvalitetnih igrača. Ono što Srbija ima u zadnjem redu, to Hrvatska ima u sredini terena i u napadu. Tu ste stvarno izuzetno kvalitetni. To Srbiji nedostaje.
GeniKameni, pa onda idite svi iz BiH u Srbiju i budite gospoda , a ne u "kasabu" Hrvatsku.