Biti više dana u New Yorku, a ne pogledati barem jednu predstavu na Broadwayu, to ti je kao da si bio tjedan dana u Vatikanu, a nisi vidio papu.\" Tu omiljenu misao moga sina Bartola – koju mi ponavlja svaki put kad me odvede u New York City i na Broadway – ovaj mi put, pažljivo birajući riječi, izgovara njegova žena Cynthia, dok iz podzemne željeznice izlazimo na The Times Sqare.
Predstave na Broadwayu godišnje posjeti oko 12 milijuna ljudi, koji su prošle godine za karte platili više od milijardu dolara ili, vrlo precizno: 1,195,861,666 dolara. Odlučili smo da se nas troje skromnim doprinosima uključimo u tu fascinantnu statistiku. Ali, morali smo se priključiti koloni ljudi koji su čekali u redu za karte: dužoj od stotinu metara i širokoj koliko je već široko četiri ili pet ljudi. Baš kad smo prihvatili da ćemo morati strpljivo čekati na karte oko sat i pol, pojavio se ON, redar plemenita srca koji je primijetio da je Cynthia u drugom stanju. Jako zadovoljan što nam može biti pri ruci, poveo nas je ravno do blagajni.
Kad smo već imali veliku sreću s pristupom blagajnama, nadao sam se da će moji dobri domaćini, snaha i sin, izabrati predstavu koja će mi se svidjeti. Nisam bio baš u toku brodvejske produkcije, ali sam, kao svaki štreber, uoči puta u NYC pogledao tko je sve nominiran za ovogodišnju nagradu Tony. Ta nagrada za kazališnu izvrsnost na istoj je ravni s Oscarom za filmsku i s nagradom Grammy za glazbenu umjetnost. Nosi naziv po Antoinette Perry, američkoj glumici, redateljici, producentici i predsjednici Američkog kazališnog krila tijekom Drugog svjetskoga rata.
Od svih nominiranih, nekako mi se najprivlačnijim činio komad \"Srećković\" (Lacky Guy): posljednja drama novinarke i dramske spisateljice Nore Ephron o novinaru (zvao se Mike McAlary) koji se potkraj prošlog stoljeća proslavio napisima o korupciji u policiji. Kako komad potpisuje George C. Wolfe, dobitnik nagrade Tony, a u njemu naslovnu ulogu glumi oskarovac Tom Hanks, činilo mi se da je ta predstava siguran izbor.
Najskuplji projekt Čovjek-pauk
Cynthia i Bartol ipak su imali drugog favorita: romantičnu muzičku komediju Vječni rok (Rock for Ages), na predlošku koje je 2012. snimljen film u režiji Adama Shankmana, s odličnom pjevačkom i glumačkom postavom: slavna pjevačica i pjevač country glazbe Julianne Hough i Diego Boneta, oskarovci Catherine Zeta-Jones, Tom Cruise, Alec Baldwin i drugi. Njihov se izbor \"Vječnoga roka\" pokazao znatno boljim od moje potajne želje. Urnebesna je to trosatna komedija o glazbi, snovima, ljubavi, supkulturi i životu naraštaja rock glazbenika iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Kako baš nisam pozvan govoriti o kakvoći komada ili glumačko-pjevačkim izvedbama njegovih protagonista, pažnju sam usmjerio traganju za odgovorom na pitanja: Kakve je posljedice Velika recesija (2008.-2013.) imala na kazališnu industriju (!) na Broadwayu? I kako se odražava na platežne mogućnosti istinskih, a ne prigodnih, turističkih, kazališnih posjetitelja? Priču o brodvejskoj kazališnoj ekonomiji valja mi početi s cijenama naših karata. Tri karte u trećem redu balkona uz popust od 30 posto platili smo (čitaj: snaha i sin) 300 dolara, što je na razini prosječne cijene karte koja je ove godine oko 97 dolara, a prošle je bila 93. Naših 300 dolara kap su u oceanu ukupnog prihoda od karata brodvejske kazališne industrije koji će i ove godine premašiti milijardu dolara i ukupnog ekonomskog doprinosa te industrije gradu New Yorku koji je 2012. iznosio 11,199 milijardi dolara (nešto manje od četvrtine hrvatskog vanjskog duga!).
Visoke cijene karata posljedica su sve skuplje kazališne proizvodnje na Broadwayu. Ostavimo li po strani najskuplji brodvejski projekt Čovjek-pauk od 65 milijuna dolara, koji je veći od budžeta najskupljih holivudskih filmova, prosječne su investicije u predstave izuzetno velike. Produkcija klasičnog brodvejskog komada košta između dva i tri milijuna dolara, u srednje mjuzikle investira se od sedam do deset milijuna, a u raskošne mjuzikle od deset do dvadeset milijuna.
Tko, dakle, kako i zašto ulaže u brodvejsku kazališnu i glazbeno-scensku proizvodnju; na što se troši novac i kakve su šanse da ulagači zarade? Da se može doista masno zaraditi pokazuju podaci o najvećim brodvejskim uspješnicama svih vremena. Dvije najprofitabilnije, a to znači i najuspješnije predstave, zapravo mjuzikla, Fantom u operi i Kralj lavova, zaradile su – zasad, jer su još uvijek na programu – nevjerojatnih 10,6 milijardi dolara. Za hrvatske kazališne prilike u kojima, osim nekoliko malih komercijalnih kazališta, još vlada duh samoupravnog socijalizma u kojem je resorno ministarstvo glavni mecena narodne umjetnosti, ovdašnji je sustav financiranja kazališne umjetnosti španjolsko selo. Za razliku od Lijepe naše u kojoj su temeljni razlozi opstojanja \"hrvatskog modela\" financiranja kazališne umjetnosti inercija i čuvanje ispraznoga mita o Hrvatima kao starom europskom i kulturnom narodu, ovdašnji su motivi investiranja u kazališnu proizvodnju svakom bjelodani: ostvarenje zarade, slave, šušura, položaja brodvejskog producenta, ali i umjetničke izvrsnosti. Postoje i iskreni, romantični motivi pojedinaca koji naprosto vole umjetnost, pa pokoji dolar, pa i desetak ili stotinjak tisuća dolara viška, oslobođenih poreza, ulažu u projekte koji im se svide.
Kako su u pitanju skupi projekti, oni se najčešće financiraju preko producentskih ortaštava. Primjerice, ako je projekt vrijedan 10 milijuna dolara, mogu se udružiti četiri ili pet \"općih ortaka\" (general partners) koji ulažu istu svotu novca, a zatim kao ravnopravni forum odlučuju o svemu, dijele rizik gubitka, ali i potencijalne zarade, koje su ovdje pravilo, a ne iznimka. Ako općim partnerima ponestane para, oni mogu angažirati druge producente, koji zatim ulažu nešto niže iznose. Za projekt vrijedan 10 milijuna ta se ulaganja kreću od 500 tisuća do milijun dolara. Konačno, mogu sudjelovati i mali investitori, \"pekari\" (backers) koji ulažu 25.000 ili 50.000, očekujući za nagradu zaradu i neku mrvicu slave. Upravo oni su prvi na listi isplata kad dobro krene na kazališnim blagajnama.
Što se troškovne strane projekta tiče, jedna od najvećih troškovnih stavki je najam kazališta koji se najčešće plaća kao postotak – obično je to 6 do 7 posto – od tjednog blagajničkog utrška, koji, pak, može biti od 200 tisuća do više od 2 milijuna dolara. Glumački i menadžerski sindikat jamči svim sudionicima predstave 1653 dolara tjedno; veliki glumci (primjerice, Hugh Jackman i Harry Connick, Jr.) imaju posebne ugovore koji im jamče zarade i više od 100.000 tjedno, dok su honorari holivudskih megazvijezda (poput Toma Hanksa) još i viši. Sindikalno zajamčena minimalna plaća za menadžere je 2700 dolara, a za redatelje, scenografe i glazbenike kreće se od 3000 naviše.
Vrlo značajna proračunska stavka su troškovi oglašavanja i drugih oblika promidžbe. Cijena oglasne stranice u The New York Timesu je 110.000 dolara, a sve popularniji oblik marketinga su društveni mediji i tv mreže. Oglasna agencija Serino Coyne, Inc. ocjenjuje da se u te oblike promidžbe po predstavi tjedno investira između 40 i 90 tisuća dolara. Sam Broadway razvio je cijelu mrežu vlastitih marketinških alata i tehnika: od tehnika gerilskog, uličnog oglašavanja, preko mrežnih stranica i profinjenog sustava društvenih mreža.
Tajna \"suvišnog\" marketinga
Da je marketing ovdje važniji i od predstave pokazuje primjer Knjige o Mormonu: iako je dvorana prodana tjednima unaprijed, još se reklamira. Jedan od gurua brodvejskog informiranja i oglašavanja Tom Kirdahy za taj \"suvišni\" marketing kaže: \"To je genijalnost promoviranja showa i njegova zadržavanja u svijesti publike.\" Cijena unajmljivanja tvrtki za odnose s javnošću kreće se oko 2000 dolara tjedno, a u troškove produkcije treba uračunati i cijelu armiju pomoćnog osoblja: redari, prodavači karata, frizeri, šminkerice, uredsko osoblje itd. Podaci govore da u brodvejskoj kazališnoj industriji radi oko 86.000 ljudi. Pitanje za kraj: Je li ulaganje u brodvejsku produkciju profitabilna investicija?
Odgovor sam pokušao pronaći u 25. izdanju \"Vodiča za produkciju drama i mjuzikla\" nakladnik kojega je The Commercial Theater Institute. Ta zanimljiva knjiga pokazuje kako je investiranje u kazališnu proizvodnju i upravljanje njome intelektualno i stručno izuzetno zahtjevan, profinjeni posao koji se ne može preporučiti ljudima koji investiraju, primjerice, u trgovačke centre, banke ili investicijske fondove. Njihov je jedini motiv zarada, a taj je motiv, kako u Vodiču piše već spomenuta Daryl Roth, ovdje ipak malo po strani: \"Ja sam predana kazališnoj izvrsnosti koja nas dotiče intelektualno i emocionalno. Za mene je kazalište uvijek bilo mjesto na kojem je publika izložena iskušenju da se susretne s bitnim pitanjima o smislu života i identiteta.\"
Onako iskreno: radije vjerujem Daryl Roth koja u holivudsku produkciju ulaže vlastiti novac nego Radi Šerbedžiji koji navodno osobno \"živi za teatar\", pa i \"krvari za kazalište\", ali novac, hvala Bogu, ipak – uzima od države koja mu, iskreno govoreći, ionako nije prirasla srcu.