Kultura treba biti utemeljena na smjernicama koje su stoljećima čuvale hrvatski duh od malodušja i kolonizacije

U dugim stoljećima tijekom kojih hrvatski narod nije imao svoju samostalnu državu, kultura, u najširem smislu riječi, često bijaše jedino sredstvo očuvanja nacionalne samosvijesti, a nerijetko i sredstvo izražavanja državotvorne težnje, poglavito onda kada je na druge načine nije bilo moguće izraziti. Hrvatski umjetnici i kulturni pregaoci često su stoga bili žrtve kojekakvih progona i zločina. Zbog svega toga hrvatski je čovjek uvijek osjećao prvorazrednu važnost kulture za naš narodni život.

Ne bi li kultura u jednakoj mjeri imala biti važnom i danas?

Ideološko “cipelarenje” ministra kulture Zlatka Hasanbegovića (koji, nota bene, baš zato što jest povjesničar ima mogućnost najšireg zora na značenje i ulogu kulture) nakon ukidanja Vijeća za neprofitne medije, provedeno uime borbe protiv “mrkloga mraka”, a za “slobodu izražavanja” i “kreacije”, razotkrilo je zapravo vrlo jednostrana poimanja smisla kulture, samim time i kulturne politike. Ne tako davno, u vremenima dok se još poštovalo izvorno značenje pojmova, riječ kultura denotirala se, prema Klaiću, iz značenja riječi cultus (od colere): obrađivati, štovati, častiti. U skladu s tim, kultura se jasno razlikovala od elementarnih sila prirode i od svega onoga što je značilo ljudskom rukom uništavati, ponižavati, obeščastiti. Drugim riječima, znalo se što je kulturno stvaralaštvo, a što antikultura, kulturni underground, off-kultura i sl. – odnosno subverzija ili mimikrija kulture.

U međuvremenu, posebice od kraja šezdesetih prošloga stoljeća, kada je počela kulturna revolucija širom tzv. zapadne uljudbe, “off”, “under” i “anti” i dr. inverzijom postadoše, navodno, kultura. Ta inverzija s vremenom je dovela do poimanja kulture kao društvenog prostora agresivne svjetonazorsko-ideološke subverzije s obzirom na tradiciju.

Kazalište je u toj subverziji možda otišlo najdalje. Duh nerijetko brutalnih “uprizorenja” i “performansa” s raznih festivala, primjerice “Eurokaza”, okupirao je gradska i nacionalna kazališta, zavladavši hrvatskom kazališnom maticom i matricom. Jedva je danas moguće (od)gledati predstavu u kojoj glumci nisu doslovce ogoljeni, da ne govorimo o drugim vulgarnostima, najčešće posve nemotiviranim. Ni klasična djela nisu pošteđena eksperimenata koji ne ostavljaju ni najmanje prostora za ono što je odvajkada bila primarna funkcija umjetnosti: izraziti i sjediniti lijepo, istinito i dobro. Djela Shakespearea i drugih svjetskih ili hrvatskih klasika u ideološkim retortama redatelja i dramaturga doslovce su unakažena i izobličena do neprepoznatljivosti. Tako od cijeloga Shakespearea ostadoše autentičnim jedino stihovi vještica iz Macbetha “Ružno je lijepo, lijepo je ružno, / letimo kroz maglu i uzdušje kužno”. Što naposljetku ostaje od kulture ako se liši aksiološko-etičke funkcije? “Humanizam” bez humanosti, “vrijednosti” bez vrjednota. Magla i uzdušje kužno. Tako se nažalost događa ono na što se davno upozoravalo, da će naime “l’art pour l’art” postati “l’art pour l’artistes”, a naposljetku “l’art pour la vulgarité”.

Kultura dakako nije samo na kazališnim daskama. Slične trendove i tendencije vidimo na filmu, u književnosti i drugdje. No dobro, to je u krajnjoj liniji stvar svjetonazora, poimanja kulture i kulturnog ukusa. Pravo je kulturnjaka svih vrsta stvarati u slobodi, bez pritisaka politike. Svatko ima pravo na svoje “instalacije” i “performanse”, ali, uvažavajući načelo pluralizma kulturnog stvaralaštva, nije samim time pretplaćen na proračunska sredstva, dok istodobno širom Hrvatske propadaju arhivi, knjižnice, muzeji, spomenici, ustanove, kulturna društva, kulturni talenti i priredbe koji nisu na liniji eksperimentističkog “mainstreama”. Kultura naime uvijek ima bitnu općedruštvenu nacionalnopolitičku i aksiološko-etičku ulogu. Utoliko je kulturna politika, kao dio državne politike, obvezana voditi se prije svega upravo tim vidicima odgovornosti prema društvu i državi.

Kulturna je politika dakle strateški nacionalni posao, osobite važnosti i utjecaja za narodni identitet i integritet i snažno sredstvo međunarodne afirmacije hrvatskoga naroda i države. Ako pak kultura jest splet idejnih smjernica koje oblikuju i istodobno izražavaju nacionalni duh i utječu na opći društveni razvoj, onda i hrvatska kultura nužno svoje utemeljenje treba da ima u smjernicama koje su stoljećima čuvale hrvatski duh od malodušja i kolonizacije. Ne treba se bojati njezine prevelike “nacionaliziranosti”. Hrvatska kultura samim time što se oblikovala u okviru kršćanskog univerzalizma uvijek je bila inkluzivna europejski i kozmopolitski, sposobna apsorbirati sve pozitivne općeljudske vrjednote, posebice židovske i islamske baštine.Držati dakle kulturni čin ekskluzivnim individualnim pravom na neograničenu “kreativnost”, izdvojiti ga iz njegova baštinskoga konteksta, te, k tome, ultimativno zahtijevati da državna kulturna politika bespridržajno stoji iza toga, znači ne razumjeti smisao i ciljeve kulturne politike i, što je gore, prezreti vrjednote i vrijednosti koje su kroz povijest oblikovale kolektivni, nacionalni identitet, kao i odlike osobnosti hrvatskoga čovjeka.

Koliko god hrvatski ljudi u mentalitetu bili kulturno različiti, oni imaju isti nacionalni osjećaj, isti duhovni kod i isti moralni kodeks. Samim time čuvanje i gradba toga koda i kodeksa imala bi biti primarna uloga hrvatske kulturne politike.•