Ništa ne puni naslovnice hrvatskih portala kao religiozni fenomeni. U vanjskoj politici trubi se o islamskoj opasnosti i potrebi rekristijanizacije Europe, u unutarnjoj se razglaba o vatikanskom vizitatoru kod Bozanića i sporazumima sa Svetom Stolicom, najvažnije su društvene teme gay brak i pobačaj, nema skandala osim svećeničke pedofilije, u crnoj kronici župniku je ukraden sef i misno vino, u vijestima iz provincije župnik ratuje sa župljanima oko križnog puta, glavna novost iz akademskog života jesu duhovne obnove don Damira Stojića, u rubrici o gadgetima opet čitamo o katoličkim aplikacijama za mobitele. Uz neke iznimke, ti su članci napisani s malo istraživanja i puno patetike, uskličnici nadomještaju informaciju, a novinar u pravilu jasno daje do znanja čiju stranu zastupa – a i to da o drugoj strani misli sve najgore.
A ako imamo strane, imamo i rat – i to kulturni rat. Izraz je nastao u Njemačkoj 1871., a odnosi se na udar Otta von Bismarcka na Katoličku crkvu. U to je doba Katolička crkva u Europi doživljavala procvat nakon za nju nepovoljnih revolucija, a Bismarck je u novo ujedinjenoj Njemačkoj želio suzbiti utjecaj sve popularnijeg pape Pija IX. Željezni kancelar uhićivao je biskupe, zabranjivao redove, protjerao isusovce, eksproprirao crkve i segregirao katolike, ali bez uspjeha – kulturni rat Crkvu je samo ojačao. Bismarck je zato bio sretan kad je Pio IX. konačno umro pa je mogao s njegovim pomirljivijim nasljednikom Leonom XIII. sklopiti mir.
Izraz kulturni rat, međutim, sve ih je nadživio, i koristi se u zapadnim društvima kad god dođe do sukoba liberalnih i konzervativnih vrijednosti. Kulturni rat tradicionalnih vjernika i postmodernog društva tema je knjige američkog autora Roda Drehera “Benediktova opcija” koja se ovih dana konačno pojavila u hrvatskom prijevodu. “Benediktova opcija” bila je izazvala senzaciju u SAD-u, odmah došla na vrh liste bestselera New York Timesa i potakla brojne rasprave širom svijeta. Njezina je polazna teza vrlo jednostavna: moderna društva na Zapadu više nisu obilježena kršćanskim vrijednostima. Rastave brakova, dostupnost pobačaja, rodna ideologija, gay brakovi, spolna sloboda, eutanazija – sve to prihvaća veliki dio građana, pa čak i većina. S druge strane, društvo mahom prezire tradicionalne kršćanske vrednote obitelji, braka i spolnog uzdržavanja. Kršćani su izgubili kulturni rat protiv Zapada, tvrdi Dreher. Današnjoj situaciji nalazi paralelu u vremenu svetog Benedikta – odatle i naslov njegove knjige – koji je nakon propasti Rimskog Carstva napustio urušenu civilizaciju i u samostanima organizirao jezgru vjere i znanja za naraštaje što dolaze.
Dreher nije prvi koji je usporedio moderni svijet s Rimskim Carstvom, niti je to isključivo kršćanska vizura. Prije 20-ak godina postmarksistički teoretičari Michael Hardt i Antonio Negri objavili su studiju “Imperij” koja naš razvijeni svijet naziva upravo carstvom – carstvom globaliziranog kapitala, sustava za uniformiranje, monstruma koji bogate čini još bogatijima, a siromašne ostavlja da skapaju izvan naših granica. Oni su Imperiju predvidjeli blistavu budućnost za razliku od njemačkog filozofa Oswalda Spenglera u “Propasti Zapada”. On je još prije sto godina rezignirano zaključio da su velike civilizacije poput živih organizama koji se rađaju, rastu, stare i umiru – a naše je Carstvo na izdisaju. Dreher je pesimist koji pokušava naći svjetlo u tunelu. Klimatske promjene, genetski inženjering, zagađenje prirode, rasap obitelji, pad nataliteta, isprazni konzumerizam, moralni relativizam – u svemu tome vidi znakove dekadencije i dezintegracije Zapada. Istovremeno je Zapad sve više neprijateljski nastrojen prema religiji – a ako tebi okrenu leđa, misli Dreher, onda i ti trebaš okrenuti leđa njima. Benediktova opcija je, kako bi kajkavci rekli, pinklec na rame: treba se spakirati i napustiti brod koji tone.
Rob Dreher zna da nisu svi kršćani spremni promptno napustiti gradove i poslove i, poput partizana, otići u šume i gore. Onima koji ostanu savjetuje da isključe suvremene medije i istraže svoju bogatu tradiciju; da se okane politike i posvete vjeri i kulturi; da odustanu od rješavanja globalnih pitanja i udruže se u male i prisne lokalne zajednice; da napuste državne škole i djecu obrazuju doma – i da se spreme na to da budu građani drugog reda, a možda će trpjeti i progone. Sjedinjene Države, za koje je “Benediktova opcija” napisana, imaju uvelike različitu vjersku situaciju nego Hrvatska, ali ekstremna je podijeljenost i tamo očita: dovoljno je samo spomenuti da je pobačaj u New Yorku posve liberaliziran, pa liječnici čak ne smiju ni održavati na životu dijete koje je tijekom pobačaja slučajno živo rođeno, dok je u Georgiji zabranjeno abortirati dijete kojemu kuca srce, što u praksi znači da je pobačaj zabranjen.
Kulturni rat u Hrvatskoj, kao i sve ostalo, sve je manje kulturan. Gradnji nove crkve, u Zagrebu ili Splitu, primjerice, građani se odupiru kao da se otvara vojna baza okupacijske vojske; vjeronauk u školama izjednačava se s neprijateljskom indoktrinacijom; o kleru se govori kao o agentima strane sile; molitelji pred bolnicama zauzimaju položaje; Dario Kordić nastupa kao sveti ratnik, a njegove propovijedi prekida gerilska akcija Radničke fronte; po seoskim župama verbalno pucaju jedni po drugima zbog članstva u crkvenom zboru ili plaćanja sto kuna po domaćinstvu; prijepori se izvoze i preko granice, pa su već nastali i sporovi s Austrijom. Kada bi se mene pitalo, ja bih rekao da je sve to pretjerano i da je ljepše prijateljski živjeti. Ali postoji još jedan rat, najteži i nepomirljiv: rat između onih koji misle da rata mora biti i onih koji misle da ne mora.
Dreher je u potpunosti u pravu. u rimskom carstvu svjetina kupljena besplatnim kruhom je dangubila po cirkusima a elita se je iživljavala u termama(tko npr.od naše elite ima sređen obiteljski život).za careve su birali potpune ludake bez ikakve političke težine(juncker danas.) svećenicama koje su u ranijem vremenu bile pojam morala i bile žive zakapane ako bi prekršile zavjet čistoće postajale su prostitutke,razvedene žene.....bile su motivirane samo i isključivo materijalnom korišću(kao i današnji kler). sve poslove su radili robovi a rimljani su se bavili mešetarenjem,špekulacijama(kolikose danas na ulici može sresti radnika zapadnoeuropskih država koji nisu stranci).takav sustav može se financirati jedino i isključivo osvajanjem novih teritorija,zato i je ovoliko ratova diljem svijeta jer zapad želi poklopiti apsolutno sve.