Ovo je doba kad se na svim područjima bira događaj godine. Tako je i u kulturi: novine pitaju pisce, slikare, glazbenike i filmaše da im kažu što je po njihovu mišljenju najvažije postignuće u razdoblju koje je za nama. Dugo pratim takve ankete, i već sam se na njih navikao, pa sam počeo vjerovati da me ne mogu iznenaditi. Ali, u novije vrijeme zamjećujem da se i u njima nešto mijenja. Promjena je zapravo dvostruka.
Prvo, postoji snažna tendencija da se pojam kulture proširi i na područja koja se tradicionalno ne smatraju kulturom. Zato se događa da poneki umjetnik ili znanstvenik za najvažniji događaj proglasi kakvu utakmicu, kakav politički potez ili kakav koncert zabavne glazbe.
Drugo, postoji tendencija da se pojam kulture suzi na samo jedan njezin dio, na jednu umjetnost ili jednu znanost. Vidljivo je, doista, da velik broj ispitanika proglašava najvažnijim događajem nešto iz svoje uže struke, kao da ostatak kulture i ne poznaje ili kao da mu on i nije važan.
Što godine više prolaze, to je sve manje onih koji u anaketi odgovaraju na normalan, konvencionalan način, a sve više onih koji se trude da bilo prošire bilo suze pojam kulture. Kako je to moguće? Ja bih rekao da je moguće zato što nitko više zapravo ne zna što je to kultura. Jer, oni koji proširuju pojam kulture na postignuća nogometaša, ministara ili pjevačica lakih nota, svojim izborom kažu otprilike ovo: kultura vam, ljudi moji, nije nikakav sektor, nego je kultura svuda oko nas i sve može biti kultura. A iz toga jasno proizlazi zaključak: ako sve može biti kultura, onda ništa nije kultura. I, onda kultura nije ništa.
U drugu ruku, oni koji nastoje suziti pojam kulture samo na svoju struku, idu još i korak dalje od toga. Oni kao da kažu: ako je kultura u isto vrijeme i sve i ništa, onda je možemo i definirati kako hoćemo. Onda ja mogu tvrditi da je prava kultura jedino ono što radim ja i moji kolege, a sve je drugo luk i voda.
Ako vam se čini da je to malo pretjerano, imam i na to odgovor: ove se godine već dogodilo da je poneki kulturnjak za glavni događaj proglasio ne samo nešto iz svoje struke, nego i nešto što je uradio on sam. I nikome to nije bilo čudno, pa se zato može očekivati da toga ubuduće bude sve više i više. Već se nazire vrijeme kad će svaki ispitanik proglasiti sama sebe za glavni događaj, i kvit posla.
Ukratko, te ankete ukazuju na neke vrlo važne procese u našoj kulturi i našem društvu. One otkrivaju mnogo više nego što bi moglo otkriti kakvo ambiciozno sociološko istraživanje.
Zato se pomalo i pribojavam. Jer, i mene često pitaju što mi se čini da je bio kulturni događaj godine. A ja sam tada u iskušenju da kažem kako su to same te ankete. A opet, nekako mi je neugodno: mislit će ljudi da ih zezam.