Dok nije stigao mrtvozornik, prekriveno tijelo mrtvog čovjeka jučer na obali zagrebačkog jezera Jarun bilo je ograđeno vrpcom. Svega nekoliko metara dalje kupači su se nesmetano kupali, sunčali, dovikivali, loptali... Što je tim ljudima? Zar ih nije briga za tuđu nesreću?! Pitaju se to mnogi dok u nevjerici gledaju ove uznemirujuće fotografije mrtvog tijela i bezbrižnosti oko njega.
Prije nekoliko desetljeća prizor bi vjerojatno bio drukčiji. Mnoštvo bi se uznemireno okupilo oko nepomičnog tijela, užasnutih izraza lica poluglasno bi komentiralo, odmahivalo glavama i prepričavalo slične slučajeve kojima su svjedočili ili o njima čuli.
Brz tempo života
Današnja reakcija ljudi zapravo je svojevrsni obrambeni mehanizam izazvan brzim tempom života previše nabijenim informacijama i problemima, reći će stručnjaci.
– Na djelu je mehanizam negacije, poricanje očitog jer ljudi ne žele vidjeti nešto što bi ih uznemirilo, a zbog prevelikog broja vlastitih problema. Mehanizam poricanja oduvijek postoji u ljudima, a aktivira se kada nemaju snage biti ljudi jer su zatrpani drugim strahovima, već su čuli i vidjeli previše loših vijesti, od sukoba po svijetu do otkaza i inspekcijskih kazni, i znaju da se mnogo toga može i njima dogoditi – objašnjava psihijatar dr. Vladimir Gruden.
Znaju naći empatiju
Za psihologinju prof. Tanju Dejanović Šagadin malo je začuđujući prizor ignorancije kupača, međutim, uzrok njihovu naizgled nezainteresiranom ponašanju, slično, vidi u prezasićenosti životnim problemima i otuđenju tipičnom za suvremeni život u velikim gradovima.
– Ljudi imaju ograničen radijus empatije. Svatko ima određen krug ljudi kojima je spreman pomoći, i u situaciji prenapučenosti, kada im je ugrožen neki njihov osobni prostor, uključuje im se obrambeni mehanizam u kojem ljude izvan tog kruga praktički ne percipiraju kao ljude – objašnjava prof. Dejanović Šagadin.
U čemu je razlika između ljudi koji u kriznim situacijama pomognu drugima i onih koji to ne čine? – Da bi čovjek mogao reagirati kao čovjek, mora znati riješiti svoje traume, emocionalno se od njih znati uzdići. Oni koji su izgradili tu ličnost ne boje se života i tada imaju vremena i prostora prepoznati u sebi ljudski dio i naći empatiju. Ostali su slabi, bježe, ne mogu podnijeti situaciju, zapravo se stavljaju na razinu djeteta koje nije ni za što odgovorno – zaključuje dr. Gruden.