Sadašnja graja oko mogućeg plaćanja odštete austrijskim folksdojčerima, osim što već pomalo prerasta u još jednu javnu svađu, ujedno je i pokazatelj kako se na ovim prostorima u posljednja dva desetljeća ubrzalo vrijeme. Još prije dvadesetak godina o sudbini spomenutih folksdojčera govorilo se i malo i tiho. A prije toga ili sasvim tiho ili nimalo. U školskim povijesnim udžbenicima poratna sudbina "podunavskih Švaba" bila je prešućena, a istraživanja nekih povjesničara o njoj tretirana kao kršenje pravila, kao "nepotrebno iskakanje". Da nije bilo hrvatskog "upisa u EU", o čemu se prije dva desetljeća moglo maštati jedino u ludnici, i austrijske ustobočene potpore toj hrvatskoj ambiciji, ni danas se o folksdojčerima ne bi puno govorilo, bili bi zaboravljena povijesna tema. No, ovako su, nakon hrvatskog obećanja da će dobiti odštetu, postali nezamjenjiva sadašnja tema.
Kao što se galantni pojedinci, skloni širokim gestama, nerijetko nađu u raskoraku između svojih želja i mogućnosti, pred jedinim problemom da to treba platiti, u sličnim bi se neprilikama oko ceha s folksdojčerima mogla naći i Hrvatska. U svojoj stalnoj želji da bude dama, Hrvatska kani platiti što zapravo nije "ni jela ni pila"! Kakve, naime, ima veze današnja Hrvatska sa sudbinom folksdojčera? Je li ih ona proglasila "kolaboracionistima", protegla na njih kolektivnu krivnju, sve ih, od djece do staraca, potrpala u seoska kola i protjerala put Austrije i Njemačke? Naravno da se i tu može pronaći "pravni kontinuitet" iz kojega se onda izvodi tzv. sljedništvo; iz avnojevske Hrvatske današnja Hrvatska.
U povijesnim se arhivima sigurno mogu naći i dokumenti gdje se vlasti zavnohovske NR Hrvatske bave "problemom folksdojčera". I? U vrijeme svevlasti Tita i njegova Politbiroa u Vladi NRH i njezinu Saboru moglo se jedino reći "da, druže Tito". Nije folksdojčere iz Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke i Banata protjerala Hrvatska, nego Jugoslavija i Titov Politbiro. Vlasti NRH su to samo oduševljenim pljeskom mogle prihvatiti. Ipak, unatoč tome, današnja Hrvatska na sebe preuzima grijehe koje njezina pomajka nije ni učinila!?
Čak i da nije hrvatske galantnosti spram europskog visokog društva, Hrvatskoj bi pristizali stari računi, računi iz prošlosti. To su računi za opsesiju "nacionalnog pomirenja". Ujedinivši "sve temeljne sastavnice hrvatske politike" gdje je "NDH bila i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za državom", a ZAVNOH taj koji je "sačuvao hrvatsku državu" današnja Hrvatska i ne može drugo nego, čak i doslovce, plaćati pranje prljavština fašističke i komunističke Hrvatske. Esulima, jer su ih protjerali komunistički boljševici. Folksdojčerima, također, jer su stradali od istih. A Židovima, jer su stradali i od jednih i od drugih totalitarista. Umjesto da se na početku stvaranja Hrvatske reklo da ona nije ničija ideološka sljednica, da je ona sasvim nova država koja nema ništa ni s jednim ni s drugim totalitarizmom, Hrvatska je pala u zanos svoga eklekticizma. Pa bismo pak i sada svi mi zbog činjenice da su Hrvatsku stvarali (i) ideološki zatravnjeni trebali plaćati njihove političke traume i njihove zablude!
Hrvatska osiromašena principijelnošću svojih velikih domoljuba dosljednih mottu "Opljačkaj Hrvatsku da bi je više volio" sada bi trebali platiti i razmetljivost galantne dame Hrvatske! Lijepo je i plemenito zalagati se za velike principe, pozivati se na pravdu i pravednost, no u svijetu jednobožaca, gdje je novac jedino božanstvo, netko sve te velike geste na koncu mora platiti. Pa i pauperizirana Hrvatska, primorana da velikodušno otkupljuje (svoju) lošu prošlost.