Odavno sam počeo prekidati svakog tko mi neku skandaloznu priču počne pričati riječima “nećeš vjerovati”. Kažem mu odmah kako više nema te gadosti koja bi mi u Hrvatskoj bila nevjerojatna. Mislio sam da je to zdrav način suočavanja sa stvarnošću koju živimo. Bio sam u krivu.
To je znak bolesti, polaganog, dugotrajnog i temeljitog trovanja od kojeg odumire čuđenje i zgražanje. Kad mislimo i osjećamo da više ne postoji ništa što nas može zgranuti, to je zvono za uzbunu. To znači da smo se navikli na svaku pokvarenost. To znači da od države i njenih institucija više ne očekujemo ništa dobro. To znači da smo se prilagodili svijetu koji nas treba i želi zatupljene, umrtvljene, obeshrabrene. To znači da više vlastitu državu i domovinu ne smatramo svojim domom.
Statistika već godinama naginje na stranu onih koji dom odlaze potražiti ili izgraditi negdje drugdje. A mi koji ostajemo sudjelujemo u ruglu od slobode i demokracije, bezvoljno statiramo u predstavi u kojoj se vlastodršci bahato šepure, kao da su na čelu jedne prosperitetne i uređene zemlje. I još trpimo kad se žale na izdajničke hulje koje ih kritiziraju iz čiste zlobe i mržnje. Baš su majstori svog đavolskog zanata dok nas uspješno dijele oko trica i kučina, oko napuhanih mitova, dok oni grabe li grabe.
Njihovo opsjenarstvo je utoliko gore i podlije koliko ima stvari i ljudi kojima se doista možemo ponositi, koji nam mogu biti i jesu svjetionici, koji u toj i takvoj zemlji svojim znanjem, predanošću, požrtvovnošću i upornošću čine čuda. Obilujemo natprosječno nadarenim i sposobnim ljudima na mnogim poljima ljudskih postignuća. Naši su ljudi, općenito, natprosječno plemeniti i velikodušni kada naiđu velike nevolje. Spremni su pomoći, pružiti ruku, dati krv, koštanu srž, pa i bubreg, ako treba. Da, čak i jedan od dva zdrava bubrega. Prednjačimo u broju ljudi koji su se registrirali kao davatelji organa u slučaju da ih zadesi nesretna smrt.
Doduše, prema našem zakonodavstvu, piše lijepo na internetskim stranicama Vlade, darivateljem organa smatra se svaka preminula osoba koja se za života tome nije izričito protivila i naši zakoni ne propisuju obvezu traženja dozvole za eksplantaciju organa od obitelji umrle osobe. Ali, u praksi se ipak traži dozvola obitelji preminuloga i njen stav se poštuje. I mnoge obitelji, a osobito roditelji nesretno i tragično preminule djece ili mladih ljudi, na takvo pitanje odgovaraju pozitivno, velikodušno.
Hrvatska medicina ostvaruje čudesne i zadivljujuće rezultate na području transplantacije i postoji cijeli sustav koji ljude senzibilizira za darivanje organa, baš kao što smo među svjetskim prvacima i u dobrovoljnom davanju krvi. A sada su nam i to zagadili. Ali, ne smijemo se dati obeshrabriti. Svi mi, a u prvom redu oni koji savjesno i samopožrtvovno, jer bi na mnogim drugim mjestima imali mnogo veće plaće, rade svoj posao. Upravo su takvi ljudi zaslužni što neke ustanove i institucije još uvijek uživaju veliko povjerenje građana i ugled u svijetu.
Jedna od takvih institucija je i Klinički bolnički centar Zagreb. Rebro. I sam poznajem ljude koji su sami sebe ugradili u to povjerenje i ugled. Naziv Rebro još uvijek znači utjehu i nadu onome koga tamo šalju i prime. U pitanjima zdravlja i bolesti, života i smrti, Rebro ima status nacionalne medicinske katedrale koja održava nadu da smo u bolesti svi jednaki i da su tamo ljudi koji znaju i žele pomoći bolesnima, ma otkuda dolazili i ma kojeg socijalnog statusa bili. Odnosno, ma koliko siromašni i nezaštićeni bili.
Čvrsto sam uvjeren, na temelju vlastitih i tuđih iskustava, da ogromna većina svih koji tamo rade zaslužuju naše poštovanje i povjerenje. Nažalost, na njegovu je čelu čovjek koji se svojski trudi da to poštovanje i povjerenje ukalja, kako na vidjelo izlaze stvari koje ga čine nedostojnim takve funkcije. Tako je to u zemlji u kojoj i o tako važnim i stručnim rukovodećim položajima odlučuje i zadnju riječ ima politika.
Objavivši prvi u nizu novinarskih članaka o sumnjivim transplantacijama bubrega na Rebru, kolegica Nataša Škaričić, koja nadasve posvećeno i kompetentno već dugi niz godina prati sektor zdravstva, napisala je na Facebooku kako će je uhvatiti prava panika tek ako izostanu reakcije na saznanja do kojih je došla i koje je objavila. I doista, svaki dan šutnje i izostanka reakcija, kako kod čelnih ljudi zdravstvenog sektora tako i njenih kolega i drugih medija, bio je predug i prekobrojan razlog za zebnju.
Međutim, čini se da ipak nismo ni kao društvo ni kao pojedinci već toliko moralno otupjeli i privikli se na sve moguće gadosti i nepravde. Priča raste. Istraživanju Nataše Škaričić i objavama na internetskom portalu medijske kuće Una – čiji televizijski program u Hrvatskoj, kako sada stvari stoje, vjerojatno nikada nećemo moći gledati – pridružili su se i drugi mediji i drugi njeni kolege. Već i sama sumnja, a kamoli i prilično čvrste indicije da je od svih mjesta u Hrvatskoj upravo u bolničkoj katedrali Rebra moguće, preko i mimo svakog reda, medicinske etike i općeg ljudskog morala, presaditi bubreg kupljen novcem od nekog nesretnika pritisnutog i ucijenjenog krajnjom bijedom, razlog je za uzbunu i povod da se cijeli sustav temeljito uzdrma i protrese.
U medijima se oko svega i svačega prečesto diže moralna panika. U ovom slučaju nijedna reakcija nije pretjerana. Osobito nakon što je ministar zdravstva, kada više nije mogao izbjegavati novinarska pitanja uživo, cijelu stvar krenuo sramotno zamagljivati, relativizirati i umanjivati.
I kapitalističko slobodno tržište je samo alat koji nije ni dobar ni zao, nego ga ovakvim ili onakvim čine ljudi koji se njime služe. Kada izostane kontrola, gadostima i nepravdama nema kraja. Potencijalna prodaja organa na Rebru, uz asistenciju i blagoslov svih onih akademika i doktora znanosti u operacijskim dvoranama i etičkim povjerenstvima, ravna je prostituciji ili silovanju na oltaru katedrale. Uz biskupski blagoslov. Svijet je takvo mjesto da ne sumnjam da ima bolesnika koji bi i to platili. Upravo zato ni trunka ove prve sumnje u tako nešto ne smije ostati nerasvijetljena, a potencijalna krivnja nekažnjena.
U kapitalizmu je sve privatno i sve ima svoju cijenu! I kilo mog bubrega! Komunizam je mrtav!