Kurdi ne mogu dobiti državu jer nisu sudjelovali u desantu na Normandiju

Na području Bliskog istoka oni su četvrti narod po veličini. Ne može se sa sigurnošću reći koliko ih zaista ima, ali procjene govore da se brojke kreću između 36 i 45 milijuna. Žive na području četiriju zemalja - Turske, Sirije, Irana i Iraka, no oko 1,2 milijuna Kurda živi u dijaspori u zapadnim zemljama, osobito u Njemačkoj. Iako su Kurdi drevan narod koji je od antičkih vremena obitavao na tom području, oni danas nemaju svoje države, a kako stvari sada stoje, neće je tako skoro ni imati. Domicilni Kurdi vidjeli su rat u Siriji kao dobru priliku da naprave prvi korak prema nekom obliku državnosti. Bili su američki saveznici u borbi protiv Islamske države, žestoke čizme na bojištu sjeverne Sirije, a njihovi ratnici pešmerge čistili su teren od islamista u trenucima kada gotovo nitko još nije bio uspješan u tome. Bivši američki predsjednik Barack Obama prihvatio je to savezništvo i poslao američku vojsku da obučava kurdske borce i pomogne im u planiranju i izvođenju napada.

Donald Trump gotovo jednim potezom promijenio je sudbinu sirijskih Kurda i oduzeo im svu nadu koju su do sada imali. Povukao je američke snage s teritorija koji su držali Kurdi, a sve to opravdao je krajnje apsurdnom izjavom. „Oni nisu bili naši saveznici u Drugom svjetskom ratu i nisu dali svoj doprinos u Normandiji. Amerika je tamo potrošila ogromne iznose novca. Oni kažu da su se borili za Sjedinjene države. Jesu, ali ponajprije su se borili za svoju zemlju”, kazao je Trump nakon što je izvršnom naredbom povukao američku vojsku sa sjevera Sirije i tako turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu otvorio put da krene u novu ofenzivu na taj dio Sirije. Kurdski civili još jednom su u bijegu pred opasnosti, odnosno onih koji ih nikada nisu željeli priznati ni kao punopravnu manjinu, a kamoli kao narod koji ima pravo na neki oblik državnosti. I republikanci i demokrati Trumpov su potez nazvali opasnim, postupkom koji svim sadašnjim i budućim američkim partnerima u ovakvim kriznim situacijama šalje nezgodnu poruku – da se Washingtonu i Bijeloj kući ne može vjerovati.

Nisu imali previše sreće

Nije da Kurdi nisu naviknuli na ovakve poteze. Nešto slično dogodilo im se i nakon Prvog svjetskog rata. San o Kurdistanu počeo se rađati početkom 20. stoljeća, a nakon što je Otomansko carstvo poraženo u tome ratu, zapadni saveznici su 1920. u Ugovor iz Sèvresa unijeli i odredbu o osnivanju kurdske države. No samo tri godine poslije, kada su Sporazumom iz Laussane iscrtane granice suvremene Turske, više nije bilo ni riječi o Kurdima i njihovom Kurdistanu. Proglašeni su manjinom u državama u kojima su živjeli, a svaki pokušaj da se ponovno oživi ideja kurdske državnosti završavala je krvavim obračunima i genocidima.

Prema jednoj teoriji Kurdi su narod čije podrijetlo seže u treće tisućljeće prije Krista. Na sumerskim glinenim pločicama spominje se „zemlja Karda“ u kojoj je živio narod Qurti. Naseljavali su sjeverni, planinski dio Mezopotamije i mnogi smatraju da bi upravo pripadnici toga naroda mogli biti preci Kurda. No jedan dio Kurda smatra sebe potomcima Medesa, drevnog iranskog naroda, koji se spominje od 612. godine prije Krista, što je ujedno i početna godina njihova kalendara koji vrijeme računa od osvajanja grada Ninive koji su od Asiraca preuzeli upravo pripadnici naroda Medes. Ime naroda Kurda, ili bolje rečeno skupine srodnih naroda, prvi se put u današnjem obliku susreće u 7. stoljeću i to u nekim islamskim arapskim spisima i književnim djelima. Kao što ima raznih teorija o tome koliko u prošlost sežu korijeni kurdskog naroda, tako ima i tvrdnji da to uopće nije narod, nego ime koje se koristilo za nomadska, etnički raznolika plemena koja su živjela na području sjeverozapadnog Irana i jasno su se razlikovala od Perzijanaca.

Kroz srednji vijek Kurdi nisu imali previše sreće u savezništvima i vojnim pohodima koji su im donosili uglavnom poraze, a jedan od njih rezultirao je prisilnim obraćenjem na islam. Potkraj srednjeg vijeka Kurdi se polako počinju definirati kao etnička cjelina koja ima svoga vođu i vladara. Od 10. do 12. stoljeća za vrijeme vladavine jedne od iranskih dinastija jedan od kurdskih vladara postaje izuzetno važan emir koji je kontrolirao i vladao u sedam kurdskih kneževina koje su pokrivale teritorij Kurdistana i okolnih područja. Od 1500. godine Kurdi su živjeli na području oko kojeg su neprestano ratovali Otomansko carstvo i Perzija. Tijekom 300 godina područje koje su oni nazivali Kurdistanom prelazilo je iz jednih u druge ruke. I tada je bilo osvetničkih pokolja nad Kurdima, no u Perzijskom carstvu u vrijeme vladavine dinastije Safavida mnogi od njih visoko su napredovali u carskoj službi i postali neka vrsta plemstva. U vrijeme kada su Kurdi bili pod otomanskom vladavinom živjeli su relativno mirno u pokrajinama (sandžacima) koje je osnovao kurdski povjesničar Idris, što je bio posao koji mu je povjerio sultan Selim I. Početak 19. stoljeća Kurdima donosi nove nemire i nesigurnosti.

Nacionalizam s marksizmom

Otomansko carstvo ukida sandžake i njihovu autonomiju, a pobuna koju je 1847. digao kurdski emir Bedirhan Bey, posijala je prvo sjeme kurdskog nacionalizma. Tridesetak godina poslije to se razvija u vrlo definiran i snažan pokret koji zahtijeva političku autonomiju ili nezavisnost, što je uključivalo i priznanje Kurdistana kao zasebne države i to bez ikakvog uplitanja Otomanskog i Perzijskog carstva. Iako je bilo pobuna, sultani u Istanbulu Kurde su uspjeli primiriti integrirajući ih u visoke državne službe, a u Prvom svjetskom ratu i u vojsku. Upravo u tom ratu rađa se izuzetno jak kurdski nacionalistički pokret. Mladoturci, pokret koji se zalagao za uvođenje ustavne civilne vlasti, u Kurdima su vidjeli protivnike koji samo čekaju pravi trenutak da prijeđu na stranu protivničke Rusije. Započeli su s prisilnim raseljavanjem Kurda, a do 1917. više od 700 tisuća njih bilo je prisilno raseljeno, a najmanje polovini gubi se svaki trag.

Velika nada za Kurde bio je Sporazum iz Sèvresa iz 1920., jedan od brojnih sporazuma koji su trebali urediti odnose nakon Drugog svjetskog rata. Iako je Kurdima obećana autonomija, Kemal Atatürk to je uspio spriječiti. Kurdi su 1927. uz britansku podršku proglasili nezavisnu Republiku Ararat koja nije zaživjela, a u međuratnom razdoblju Ankara je ugušila tri kurdske pobune, a Teheran jednu. U Turskoj te pobune bile su izvorište dubokog nepovjerenja i neprijateljstva prema Kurdima što je rezultiralo uvođenjem izvanrednog stanja i raseljavanjem Kurda na čija je područje Ankara naseljavala Albance s Kosova nastojeći tako promijeniti etničku sliku. Moglo bi se reći da iz tog razdoblja potječe začetak današnjih krajnje zategnutih i poprilično neprijateljskih odnosa između Kurda i turskih vlasti. Tijekom 50-ih godina obje strane krenule su prema integraciji Kurda u tursko društvo i u vlast. Zahtjeva za autonomijom ili neovisnošću nije bilo. No sve je promijenio vojni puč 1960. godine.

Kurdski nacionalizam spojio se s marksizmom i iz toga je stvorena Kurdska radnička stranka (PKK) koja je i danas trn u oku Ankare. Osnovao ju je Abdullah Öcalan 1978. Tražio je kurdsku državu unutar Turske, a šest godina poslije započeo je i oružanu pobunu. Naknadno je PKK odustao od države i svoje zahtjeve sveo na političku i kulturnu autonomiju. Otada do danas odnosi Ankare i PKK imali su uzlazne i silazne putanje, potpisivala su se i kršila primirja, a 2015. sve se zakuhalo do krajnjih granica. PKK je proglašena i terorističkom organizacijom protiv koje je Erdoğan angažirao sve raspoložive snage. Danas nema točnih statističkih podataka o tome koliko Kurda živi u Turskoj.

Prema kurdskim izvorima ima ih oko 25 milijuna, dok su druge procjene skromnije – vlasti u Ankari tvrde da ih ima oko 17 posto, dok neke međunarodne organizacije kažu da Kurdi čine četvrtinu turskog stanovništva. Za Erdoğana to je ozbiljan neprijateljski korpus protiv kojega na istoku zemlje već godinama vodi pravi rat. Sirijski Kurdi i njihovo savezništvo sa Sjedinjenim državama, koje je omogućilo spajanje Iračkog Kurdistana, njegovog sirijskog dijela s Turskim Kurdistanom, već su godinama meta turskog predsjednika koji ne želi da dođe do te vrste spajanja zato što bi takav razvoj događaja mogao ozbiljno ugroziti njegovu vlast i napore da se obračuna sa „svojim“ Kurdima.

U Iranu, u kojem danas Kurdi čine od 7 do 10 posto populacije, oni su kroz povijest bili dobro integrirani u društvo. Iako je bilo pobuna i gušenja tih pobuna, šah Reza iz dinastije Pahlavi o Kurdima je govorio kao o „jednom od najplemenitijih naroda Irana, pravim i iskonskim Irancima“.

To i nije tako čudno zato što se gotovo cijeli Kurdistan (danas podijeljen između Turske, Sirije, Irana i Iraka) nalazio unutar Perzijskog carstva, sve do otomanskih vremena. Iako su i iranski Kurdi koketirali s marksizmom, oni nikada nisu zahtijevali ni autonomiju ni osnivanje Kurdistana, a uglavnom ni danas to ne čine. Sudbina Kurda u Iraku u posljednjih četrdesetak godina bila je teška, osobito za vladavine Saddama Huseina koji je rat između Iraka i Irana tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća iskoristio za žestoke obračune s Kurdima pobivši više stotina tisuća pripadnika tog naroda i uništivši oko dvije tisuće njihovih sela.

Opet žestoko progonjeni

U tom razdoblju dogodio se i pokolj kurdskih civila u gradu Halabji, gdje je 1988. u nekoliko minuta bojnim otrovima pobijeno oko 5000 civila. Američku invaziju na Irak i svrgavanje Saddama Huseina iz 2003. Kurdi su dočekali plešući po ulicama, a otada do danas proširio se teritorij Iračkog Kurdistana. Iako se na referendumu o neovisnosti većina Kurda izjasnila za neovisni Kurdistan, vlasti u Bagdadu poništile su i referendum i njegove rezultate. No ipak, danas irački Kurdi imaju velik stupanj autonomije. Taj relativno pozitivan period za iračke Kurde poremetila je Islamska država koja je okupirala dio teritorija i izmasakrirala velik broj stanovnika. Sirijski Kurdi (oko 7 posto stanovništva), pod vlašću oca i sina Asada, bili su žestoko progonjeni, uskraćivana su im ljudska prava, pa i državljanstvo i to za čak 300 tisuća ljudi.

Pobune koje su izbile u okviru Arapskog proljeća sirijski su Kurdi iskoristili kao prigodu da u konačnici dobiju autonomiju i povežu sve Kurdistane. Donald Trump zasigurno im je poremetio račune povlačenjem svojih vojnika iz Sirije. Erdoğanova ofenziva protiv sirijskih Kurda, što on nikako ne smatra okupacijom, već legitimnom obranom vlastitih političkih interesa, mogla bi za sve Kurde značiti da će san o Kurdistanu ili o autonomiji u svakoj od zemalja u kojima žive još jednom ostati neostvaren. Vjerojatno na vrlo dugačak rok.