Snažni krilni centar Cibone Marko Jagodić Kuridža (26) više nije debitant među vukovima. Prošle godine postao je prvi srpski košarkaš koji je od Domovinskog rata odjenuo Cibonin dres.
Debitantsku sezonu završio je s prosjekom od 16 minuta po utakmici, uz pet koševa i tri skoka. Na početku nove sezone već je malo povisio brojke, za 15 minuta na parketu postiže po šest koševa uz šest skokova.
– Kada sam dolazio u Zagreb, priznajem, bilo me strah kako će me prihvatiti. Nikoga nisam poznavao, a došao sam iz Čapljine u slavni klub i veliki grad. Baš sam se pozitivno iznenadio. Svi su bili vrlo korektni, prisjetio se Jagodić Kuridža koji sa svojih 205 cm teško može bilo gdje proći nezapaženo.
U oči odmah upada i dvostruko prezime...
– To je jedno prezime. Ne znam kako, ne znam zašto, tako je odavno. Pitao sam oca: “Stari, je l’ moglo jedno?”. Kaže on: “Sine, isto se i ja cijeli život pitam.”
Košarku je počeo igrati uz tri godine starijeg brata Srećka i njegovu ekipu. Brat je prestao, ali postao je Markov najveći navijač.
– Kao klinac sam na lijevoj nadlaktici istetovirao bratovo ime. To mi je bila prva sezona kad sam igrao u Novom Sadu. Mlad, lud, šta’š... – objasnio je u svom stilu i nastavio:
– Vrlo sam se rano odvojio od obitelji. Rođen sam u Obrovcu kod Zadra, a za Oluje ‘95. otišli smo u Požegu u Srbiji. Imao sam samo osam godina. Nakon završetka osnovne škole, moji su ostali u Požegi, a ja sam otišao igrati sedam sati vožnje dalje, u subotički Spartak.
Ondje je prošao mlađe selekcije i nakon tri i pol godine zaigrao u prvoj momčadi Novog Sada. Nakon još tri i pol godine uzeo ga je banjalučki Borac Nektar, a 2011. prešao je u HKK Čapljinu. Ondje je postao MVP lige BiH s double-double učinkom od 20 koševa i 12 skokova po utakmici. Javila se Igokea i trener Bajić, ali i Cibona i tadašnji trener Mršić.
– Imao sam neke kombinacije s Igokeom, ali poziv Cibone odmah sam prihvatio. To je bila prilika koja se ne propušta.
Uvrede s tribina u Zadru
Čapljina je i rodni grad hrvatskog izbornika Jasmina Repeše, a ondje je igrao i Repešin sin Dino. Stariji Repeša preporučio je Marka svom prijatelju Mršiću i Ciboni.
– Zamislite da kao Hrvat morate doći u Srbiju igrati među 15 nepoznatih Srba! E, tako sam se ja osjećao. Igrače sam znao s TV-a, pratio sam Cibonu kao i Partizan i Zvezdu, ali oni mene nisu. Nisam znao hoće li me uopće pozdraviti ili mi reći da odje... Ali, kažem, nikakve predrasude nije osjetio.
– Sad me pitaju bih li ostao živjeti u Zagrebu. Bih, sigurno, neka mi kupe “gajbu” i ništa mi više ne treba. Znao sam da je grad fin, ali, brate, oduševio me!
Nešto drukčiji tretman ipak je imao u rodnom Zadru, gdje Cibona nikad nije bila omiljena.
– Malo me jesu vrijeđali kad smo igrali u Zadru, ali ne dira me to. Sad je za Zadar počeo igrati moj prijatelj iz Novog Sada Marko Šutalo. Bude li davao sve od sebe, bit će mu dobro kao meni ovdje.
Napominje da u Hrvatskoj ima više srpskih sportaša nego hrvatskih u Srbiji. Jedan od razloga su, kaže, agresivnije tamošnje navijačke skupine. Od malena si ili partizanovac ili zvezdaš.
“Marko, za koga ti navijaš? Da znam protiv koga te neću stavljati...”, smijući se oponašao je trenera Spahiju.
– Ma zna on za koga, ali me zaje... No, neću to reći javno.
U Ciboni je već promijenio trojicu trenera: Veljka Mršića, Danijela Lutza i Nevena Spahiju.
– Mršić me doveo i davao mi minutažu, a ja sam pokušavao dati sve od sebe. Kod Lutza više nisam toliko igrao. Nastavio sam davati sve od sebe, ali nije me nekako imao u vidu. Nešto više tek potkraj sezone. A Spahija – e, o njemu moram sve najbolje, inače će me objesiti. Zahvalan sam mu na prilici i može biti siguran da ću to vratiti na najbolji način. Kod njega se najviše trenira, zna svoj posao i radi ga vrhunski. Traži maksimum od svih i na treninzima i na utakmicama.
Kave s Rozićem i Žižićem
Ne sumnja da će Cibona imati uspješnu sezonu.
– Dobro smo složeni, svaki igrač ima specifičnu ulogu. Kod kapetana Rozića volim srčanost, od njega učimo kako se treba boriti za momčad. Amerikanci Strawberry i Blassingame su odlični, Žižić i Kus pucaju od iskustva. S druge strane, Šarić kao najmlađi unosi puno energije u kombinaciji s jedinstvenim talentom.
Razgovarali smo u kafiću u kojem Jagodić Kuridža s Rozićem i Žižićem pije kavu prije treninga.
– Blizu stanujemo pa volimo zajedno “kafenisati”. To je naš lokal, tu kujemo planove – rekao je a onda podijelio i neke “nezaboravne trenutke”:
– Hrvatski sam građanin, ali imam srpsku putovnicu. Na aerodromu u Turskoj Rozić mi ju je sakrio. Trebamo poletjeti, ja lud... Ne znam što ću. Tražim, cijeli aerodrom traži. Ma da je to bilo dvije minute, ali “ložili” su me 20 minuta. Kao debil, pretražio sam čitav aerodrom. Sad smo cimeri..., ali spavam otvorenih očiju. Stalno ga zovem i da dođe k meni u Srbiju, ali ga i zafrkavam da se boji. A bit će mu super.
Sa Žižićem je ljetos dogovarao posjet Makarskoj, ali nisu se, kaže, dobro organizirali...
– Sljedeće ljeto nećemo to propustiti. Bio sam svuda na Jadranu, u Dubrovniku, Zadru, Splitu, Šibeniku..., ali Žiža stalno ponavlja “Makarska, Makarska...”. Moram je vidjeti.
Uz obitelj, najveća mu je podrška djevojka Iva, nastavnica u Srbiji, u Požegi. U vezi su tri i pol godine:
– Samo nemojte reći da je vrijeme da se ženim. Ma šalim se, Iva je odlična. Trudi se oko mene i podržava me. Kad igramo u Srbiji, uvijek dođe na utakmice. Ili uhvati produljeni vikend ili školske praznike pa dođe u Zagreb.
Što će nakon košarkaške karijere?
– Najviše bih volio ništa ne raditi. Ma šalim se. Ne znam u čemu ću se pronaći. Studiram izvanredno treću godinu Ekonomskog fakulteta u Beogradu. To je radi moje vlastite zadovoljštine. Želim diplomu i da budem siguran, pa će se već nešto naći. Sad sam tu i razmišljam samo o košarci.
Cibona uskoro ulazi u vruću seriju. Nakon Budućnosti, Cedevita pa Partizan...
– E, tu ćemo vidjeti kakvi smo.