Kuščevićev alibi: Za e-glasovanje trebamo internet pete generacije

Zasićenost politikom i sve manji odaziv birača na sve vrste izbora problem je s kojim se Hrvatska suočava dulje vrijeme.

Na izbore za Europski parlament 2014. odazvao se tek svaki četvrti birač, a pad interesa osjetan je i na izborima za Hrvatski sabor. Na parlamentarne izbore 2016. izišlo je manje od 53 posto birača, a nastavi li se trend pada, uskoro bi nam se moglo dogoditi da nam o sazivu Sabora odlučuje manje od polovice punoljetnih građana. Hrvatska po tim trendovima nije usamljen primjer.

Nezainteresiranost i zasićenost politikom pokazuju birači diljem EU, zbog čega je Europski parlament državama članicama nedavno preporučio uvođenje elektroničkog glasovanja, čime se nadaju povećati udio birača koji će ubuduće sudjelovati u izboru eurozastupnika.

Hrvatska politika odmah je reagirala na tu preporuku pa je e-glasovanje već na euroizborima 2019. zatražio IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić, a zatim i Most. Oni su Vladu pozvali da žurno krene u izradu zakona koji će omogućiti e-glasovanje na svim razinama izbora, od europskih do lokalnih, uz argument da bi daljnji pad udjela birača koji izlaze na izbore doveo u pitanje legitimitet tako izabranih predstavnika, a onda i izvršne vlasti koju će oni birati i podržavati.

Ekspresan je bio i odgovor ministra uprave Lovre Kuščevića koji je odmah dao do znanja da se Vlada u tom smjeru ne namjerava žuriti. Zanimljivo je bilo i obrazloženje “odbijenice” – Hrvatskoj za elektroničko glasovanje, zbog sigurnosnih razloga, treba internet pete generacije.

Tko dobiva glasove dijaspore

Ministar je time dao do znanja da se o e-glasovanju neće govoriti prije 2020. jer je za tada planiran početak rada prvih komercijalnih 5G mreža, iako je nekoliko testnih već sada u pogonu. No važnije je pitanje zbog čega bi to uopće bio preduvjet za e-glasovanje, odnosno zašto bi biračima za popunjavanje biračkog listića bila potrebna brzina interneta od najmanje jednog gigabita u sekundi. Takva brzina omogućila bi skidanje visokorazlučivih filmova u nekoliko sekundi, no kakve veze ima dojam kod videostreaminga s izborima? Nikakav, odgovaraju uglas IT stručnjaci koji redom tvrde da 5G nije preduvjet za e-glasovanje i da se stvar može bez problema urediti u postojećoj generaciji mreža.

– To je kao da kažete da vam treba LNG terminal da biste predavali informatiku u školi – komentirao nam je Marko Rakar.
Da je elektroničko glasovanje moguće i danas, kažu i iz Agencije za mrežne djelatnosti uz napomenu da su nužna ulaganja u sigurnost. Osim osiguranja od potencijalnog hakiranja i manipulacija, potrebno je osigurati i tajnost glasovanja, a za sve je to potreban novac. Koliko bi to državu koštalo, zasad nitko ne želi nagađati, no može se pretpostaviti da bi EU, kad već preporučuje uvođenje e-glasovanja, bio spreman u to uložiti i neki novac. I do sada su ulagali u projekte informatizacije i digitalizacije, od javne uprave do poslovanja, pa nema razloga da odbiju financirati baš e-glasovanje. No sudeći po ministrovim riječima, iz Hrvatske ih za to zasad nitko neće ni pitati.

Potpuno odbijanje rasprave o e-glasovanju posebno je zanimljivo kada se zna da je ono dio HDZ-ova programa “Vjerodostojno”, s kojim su pred birače izišli 2016. godine. U tom programu stoje i dva obećanja vezana uz lakše glasovanje, a ona glase: “Uvođenjem i korištenjem e-identiteta za svakog građanina i korištenjem e-potpisa stvorit ćemo preduvjete za elektroničko e-glasovanje” i “Uvest ćemo dopisno glasovanje na svim lokalnim, parlamentarnim i izborima za predsjednika/icu države”.

Može se pretpostaviti da se izborni program predstavlja za jedan mandat, a mandat ove Vlade završava 2020. Ako se tek tada krene u stvaranje pretpostavki za elektroničko glasovanje, sasvim je izvjesno da se ono neće primijeniti na idućim parlamentarnim izborima, čak ni pod pretpostavkom da će Vlada svoj mandat odraditi do kraja i da će izbori biti redoviti. Uz čitavu priču oko stvaranja tehničkih i sigurnosnih pretpostavki za e-glasovanje, zbog kojih se oko te vrste glasovanja krzmaju i u drugim, pa i tehnološki naprednijim zemljama, u Hrvatskoj treba u obzir uzeti činjenicu da je za promjenu načina na koji birači mogu izići na izbore nužna i komplicirana i duga procedura promjene Ustava.

Mi smo, naime, 2010. na inzistiranje SDP-a u Ustav unijeli odredbu po kojoj hrvatski državljani s prebivalištem izvan Hrvatske mogu glasovati isključivo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, a ako se elektroničko glasovanje omogući biračima u Hrvatskoj, a onemogući rastućoj dijaspori, postavit će se pitanje ustavnosti takvog rješenja. Da bi se to sada izmijenilo, potrebno je okupiti dvotrećinsku većinu u Saboru, a to smo do sada uspijevali isključivo u trenucima dubokih političkih promjena, primjerice kod prelaska iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav ili ulaska u EU. Za uvođenje dopisnog i elektroničkog glasovanja treba nam, dakle, dogovor HDZ-a i SDP-a, a za to je potrebno vrijeme pa se, ako se uopće razmišlja o uvođenju elektroničkog glasovanja na izborima iza 2020. godine, u raspravu se mora krenuti bez odgode.

E-glasovanje općenito trebalo bi biti najzanimljivije zemljama s brojnim iseljeništvom, kakva je Hrvatska. No poznato je da najveća oporbena stranka želi, ako ne potpuno uskratiti, a onda u najvećoj mogućoj mjeri ograničiti glasovanje dijaspore. Oni su svjesni da je riječ o HDZ-ovu terenu i upravo zbog toga su inzistirali na ustavnim promjenama koje su državljanima izvan Hrvatske značajno otežale, ponegdje i potpuno onemogućile sudjelovanje na izborima.

Što se tiče HDZ-a, oni na izborima mogu računati na velik bazen birača izvan Hrvatske, no ni ondje više ne mogu biti sigurni da će odnijeti sva tri mandata koja dijaspora ima u Saboru. Već na prošlim parlamentarnim izborima uz njihova se dva kandidata uspio “ugurati” i nezavisni Željko Glasnović. Pitanje je i može li ta stranka biti mirna kada je u pitanju nova dijaspora. Iz Hrvatske se od posljednjeg popisa stanovništva iselilo više od 300.000 ljudi. Oni su zasad prilično nezainteresirani za izbore, no ako bi im se omogućilo da svoje kandidate za Sabor zaokruže klikom miša, umjesto odlaska u najbližu ambasadu ili konzulat, uz prethodnu registraciju za svake izbore, dio njih bi se vjerojatno odazvao.

A veliko je pitanje koliko bi tih ljudi glas dalo HDZ-u, pa i SDP-u i drugim strankama političkog mainstreama. Dapače, velike stranke teško da uopće mogu računati na glasove ljudi koji mahom tvrde da ih je iz Hrvatske otjerala upravo neefikasnost političkih elita, nezaposlenost, tromost administracije, “uhljebljivanje” i izostanak bilo kakvih kriterija za napredovanje.

Slična je situacija i kada je riječ o drugoj skupini koju bi elektroničko glasovanje vjerojatno potaknulo da na izbore iziđe u većem broju, a to su mladi. Andrija Henjak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u siječnju je objavio studiju “Lojalnost, glas ili izlazak: Izborna participacija i potpora novim strankama u Hrvatskoj”, u kojoj je analizirao promjene izborne participacije i izbornog ponašanja na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. Na tim je izborima zabilježena rekordna izborna apstinencija, ali i podrška novim strankama.

Njegova je analiza pokazala da birači koji se manje identificiraju s političkim identitetima, strankama ili rascjepima, dakle oni koji su svoj glas dali novim strankama, pripadaju mlađim generacijama, koje su se socijalizirale nakon demokratske tranzicije, kada demokracija više nije bila upitna i kada su dominirala pitanja vezana za ponašanje političkih elita, kvalitetu demokracije i funkcioniranje ekonomskog sustava. Henjak u rezultatima istraživanja navodi da povećanje starosti ispitanika u rasponu od 18 do 78 godina povećava vjerojatnost glasovanja za stare stranke s oko 35 na oko 65 posto.

S porastom životne dobi trostruko se smanjuje vjerojatnost glasovanja za nove stranke, no Henjak naglašava kako se istodobno smanjuje i mogućnost izborne apstinencije, i to s četrdesetak na tridesetak posto. Kod ispitanika mlađih od 23 godine vjerojatnost izborne apstinencije nešto je veća od vjerojatnosti da će glasovati za stare stranke, dok je u starijoj dobnoj skupini vjerojatnost glasovanja za njih veća od 60 posto.

Zaštita od hakiranja

Kad bi se uvelo elektroničko glasovanje, mladi birači bi se vjerojatno češće odlučivali na sudjelovanje u izborima jer su upravo oni najviše vezani uz internet pa neodlučnost HDZ-a oko uvođenja te mogućnosti vjerojatno dijelom treba tražiti i u rezultatima tih istraživanja. Ipak, bilo bi doista poražavajuće kad bi velike stranke u raspravi o potrebi uvođenja e-glasovanja političkim kalkulacijama dale prednost pred potrebom da se za izbore animira više birača, o čemu će, kako je ispravno primijetio Most, ovisiti i legitimitet demokratski izabranih predstavnika.

Pritom treba spomenuti i da bi e-glasovanje, ako bi se kvalitetno zaštitilo od hakiranja i zloupotreba, zapravo smanjilo mogućnost izbornih “muljaža”, kao i udio nevažećih listića, jer listić na kojem bi umjesto jednog bila zaokružena dva kandidata za istu funkciju ili dvije kandidatske liste automatski bio odbačen. Oni koji na izbornim listićima žele zaokružiti Spužvu Boba, nacrtati ili napisati štogod uvredljivo to zasigurno neće moći učiniti elektroničkim putem.

No u obranu hrvatskim političkim elitama valja reći i kako Hrvatska nije izuzetak kada je u pitanju primjena visokih tehnologija u izbornom procesu. Elektroničko glasovanje, zapravo, koristi vrlo mali broj zemalja. Na svim razinama izbora za sada ga ima jedino Estonija, koja i inače prednjači u digitalizaciji javne uprave. Estonci su e-glasovanje uveli još 2005. Na prvim izborima tu je mogućnost koristilo tek 1,9 posto birača, no već na euroizborima 2014. elektronički je glasovalo više od 30 posto onih koji su se odazvali izborima. Od uvođenja e-glasovanja značajno je pala i izborna apstinencija - od 2003. naovamo na parlamentarnim izborima u Estoniji odaziv je porastao na 64 posto.

No Estonija je zasad jedina zemlja koja je e-glasovanje uvela u tom opsegu. Ostale zemlje ili nisu ni pokušavale ili su, poput Francuske i Finske, odustale iz sigurnosnih razloga. Elektroničkim putem glasuje se u nekoliko švicarskih kantona, a tu mogućnost imaju i svi Švicarci koji žive izvan domovine. 

Pogledajte tko je od poznatih došao u Knin na proslavu Dana pobjede