Rujansko jutro 1991. godine, selo Kusonje pokraj Pakraca. Oklopni transporter s pripadnicima Zbora narodne garde dolazi na barikadu pobunjenih Srba. Kao i prethodnog dana, na njoj u tim trenucima nema nikoga i transporter oprezno nastavlja dalje. U opustjelom selu sve je utihnulo, vlada neka zlokobna tišina. A onda se odjednom zrakom prolama rafalna paljba. Zasjeda! I dok se iznenađeni branitelji još nisu ni snašli, transporter je već pogođen raketom iz ručnog bacača, zapaljen i onesposobljen, piše magazin Oluja.
Gardisti iskaču iz vozila i pokušavaju se skloniti od kiše metaka koja dolazi sa svih strana. U tim trenucima započinje žestoka, ali neravnopravna borba s brojčano višestruko nadmoćnijim neprijateljem koja se pretvara u teško krvoproliće. Sve završava sutradan strašnim i bezumnim zločinom, u kojem pripadnici srpskih paravojnih postrojbi iskazuju neviđenu brutalnost. Ovo je u najkraćem tijek strašne tragedije, jednog od najkrvavijih događaja Domovinskog rata na pakračkom bojištu.
Zasjeda u selu
Tog 8. i 9. rujna zasjedu u Kusonjama životom su platila dvadesetorica hrvatskih vitezova - osamnaestorica pripadnika Prve „A“ satnije 105. brigade HV i dvojica policjaca.
Upravo je ovaj krvavi događaj inspirirao redatelja Kristijana Milića da, oslanjajući se na ovu tragičnu priču, nedavno snimi i prvi hrvatski pravi akcijski film o Domovinskom ratu. Milićeva ratna priča nosi naslov „Broj 55“, po kući u kojoj su hrvatski branitelji bježeći iz zapaljenog transportera pronašli privremeni zaklon, ali u kojoj se na kraju ipak nisu uspjeli spasiti. Glumačka ekipa na čelu sa Slavenom Knezovićem odradila je posao, a svoj sud o ispričanoj priči filmska publika i cjelokupna javnost moći će izreći početkom ljeta kada se očekuje da će film krenuti u distribuciju.
Osim među Pakračanima prva projekcija se s posebnim nestrpljenjem očekuje i među Bjelovarčanima, jer su osamnaestorica poginulih gardista bila s bjelovarskog područja.
Priča o ovoj tragediji je u nekim segmentima pomalo kontraverzna, jer ni do danas nije do kraja rasvijetljena.
Ni 22 godine kasnije nažalost nisu, a vjerojatno nikada ni neće biti poznati svi detalji, no problem je što oni koji o tragediji govore ili pišu ponekad iznose čak i oprečna mišljenja.
Nesporne činjenice govore da je „A“ satnija 105. brigade, poznatije kao 105. bjelovarske, s ciljem pojačanja obrane grada i pomoći policijskim snagama, u Pakrac stigla samo par dana ranije. Njezini pripadnici prethodno su, nakon kratke obuke u Šandrovcu, prva borbena iskustva stekli na području Slatine. Nekoliko dana po dolasku u Pakrac, zapovjedništvu satnije dojavljeno je da na položajima u i oko Kusonja pobunjeni Srbi tih dana imaju manje ljudi te da bi ih se moglo iznenaditi i relativno lako svladati.
Nenaoružan krenuo u pomoć
Uz poboljšanje i učvršćivanje obrambenih linija, gardisti bi se mogli domoći i dodatnog naoružanja u kojem su u tim prvim danima rata poprilično oskudijevali i to je bio dovoljan motiv da se u akciju krene čak i bez znanja i suglasnosti zapovjednika brigade. Razvoj događaja otkriva da su ulazeći u selo upali u dobro pripremljenu zasjedu u obliku potkove, što podgrijava sumnju da je dojava o navodnim oslabljenim položajima pobunjenika bila lažna. Premda svi detalji samog tijeka borbe nisu poznati, saznanja govore da je nekolicina gardista poginula ili bila ranjena već u prvim minutama napada. Većina ih se, bilo da su ranjeni ili ostali neokrznuti, ipak uspjela domoći zaklona u kući na broju 55 i nakon toga još više od 24 sata uspješno je odolijevala napadima nadmoćnijeg neprijatelja. Za to vrijeme zabilježeno je više pokušaja njihova izvlačenja, no svi su završili neuspješno. U pomoć su im prvi priskočili suborci, dio preostalih pripadnika satnije koji su ostali u Pakracu. Njih 15-ak pokušalo se probiti kombijem i džipom, no nisu uspjeli pomoći.
Taj pokušaj bio je koban za Ivana Palića koji je u pomoć prijateljima krenuo nenaoružan. Iz okruženja ih nije uspjela izvući ni policijska postrojba iz Pakraca, pa su u pomoć pozvani pripadnici specijalne policije iz Bjelovara.
U žestokoj borbi zajedno sa pakračkim policajcima pristigli specijalci uspjeli su doći blizu opkoljenih gardista, no nisu ih mogli izvući. Prvenstveno jer opkoljeni gardisti koji su se još borili i iz kuće pružali otpor, ni pod koju cijenu nisu htjeli ostaviti ranjene i poginule prijatelje.
Ostali bez streljiva
– Ili svi ili nitko – motorolom je tada poručio Miroslav Černak, zapovjednik satnije.
U tim trenucima, prema svjedočenju pojedinih pripadnika specijalne policije, i pobunjenim Srbima stižu dodatne snage i specijalci su bili prisiljeni povući se na prvotne položaje. Zatražena je pomoć dodatnih snaga, prvenstveno specijalaca iz Lučkog, no oni su toga dana sudjelovali u akciji na drugom području i nisu mogli doći. Upravo u tim pokušajima da se pomogne opkoljenim bjelovarskim gardistima poginula su i dvojica pripadnika policijskih snaga - Anto Ivandić i Mato Čančar.
Nakon što su iz Pakraca prebačene i posljednje zalihe streljiva, tijekom noći na srpske postrojbe ispaljeno je više od 160 minobacačkih projektila, no ni to nije pomoglo da se opkoljene izvuče iz okruženja.
Ujutro oko devet sati ostali su bez streljiva i neprijatelj ih je prisilio na predaju, no nakon zarobljavanja započeo je krvavi pir i neviđena zvjerstva.
Saznanja do kojih se došlo puno kasnije govore da su se tada predali Miroslav Černak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedjeljko Pekić, Petar Grubeša, Marijo Posarić i Zlatko Pavlović, dok su Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Stjepan Kolar, Stjepan Mamić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Tadija Markić u tim trenucima najvjerojatnije već bili ubijeni. One koji su se predali zločinci su najprije vezali žicom, zlostavljali,masakrirali i na kraju zvjerski pobili.
Bešćutni krvnici nakon tog svirepog i gnusnog zločina tijela svih ubijenih tek sutradan su kamionom odvezli u obližnji Rakov Potok i bacili ih u zajedničku grobnu jamu.
Trebalo je od tada proteći gotovo pet mjeseci da bi njihova tijela napokon bila ekshumirana te nakon bolne identifikacije konačno i dostojno pokopana. Na bjelovarskom groblju Borik te 5. veljače 1992. kusonjskim žrtvama poklonilo se i počast odalo više od 20.000 građana.
U samim Kusonjama na mjestu njihova stradanja po završetku Domovinskog rata uređen je spomen park i u njemu izgrađena kapelica Male Gospe, dok je u Rakovu Potoku podignuto spomen obilježje.
Nepunih sedam godina nakon bezumnog zločina u Kusonjama vijeće Županijskog suda u Požegi izreklo je prvostupanjske presude četvorici zločinaca. Prvooptuženi Luka Krajnović iz Kusonja i drugoptuženi Veljko Svakidan iz Šibovca pokraj Daruvara osuđeni su na 15 godina zatvora, dok su treće i četvrtooptuženom Gojku Damjanoviću i Željku Ljubičiću izrečene kazne od deset godina zatvora.
U drugostupanjskom postupku Vrhovni sud uvažio je žalbu državnog odvjetnika i zbog težine počinjenog djela svoj četvorici pravomoćnom presudom povećao kazne za još pet godina zatvora.
još jedan primjer prijateljskog naroda srba i njihove žrtve?