Kvalitetno obrazovanje košta, a za državu takav trošak nije podnošljiv

Za velik posao vrednovanja gotovo stotinu visokih učilišta Agencija za znanost i visoko obrazovanje primila je nedavno Povelju Hrvatskog društva za kvalitetu za poseban doprinos u edukaciji i promociji kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju te razvijanju svijesti o važnosti unutarnjeg i vanjskog osiguravanja kvalitete.

Kada se prije četiri godine počelo s reakreditacijom visokih učilišta mnogi su mislili da je to “nemoguća misija”, ali ne i ravnateljica Agencije prof. dr. sc. Jasmina Havranek i 270 članova stručnih povjerenstava – stranih i domaćih stručnjaka i studenata. U sljedećem petogodišnjem ciklusu reakreditacije, najavljuje prof. dr. sc. J. Havranek, veći će naglasak biti na studijskim programima i vrednovanju ishoda učenja.

::Što je pokazala reakreditacija društveno-humanističkih fakulteta?

Reakreditacija tih visokih učilišta provedena je ove akademske godine i pokazala je da mladi u Hrvatskoj preferiraju društveno-humanističke studije iako perspektive zapošljavanja nisu dobre. Unatoč toj negativnoj percepciji, naše su analize pokazale da humanističke znanosti studira samo osam posto ukupnog broja studenata, a da društvene znanosti, izuzevši pravo i ekonomiju, studira oko trećina (22 posto) ukupnog broja studenata. Uključimo li studente iz područja prava i ekonomije u udio studenata koji studiraju na društvenim i humanističkim studijima, ta se brojka penje na 55 posto.

Veličina, broj i profil visokih učilišta u ovim područjima izuzetno su heterogeni pa ih je nemoguće svesti pod isti nazivnik i generalizirati, no na temelju naših analiza ovo područje, prema ocjenama stručnih povjerenstava, ne odskače znatno od drugih znanstvenih područja u kojima je reakreditacija do sada provedena. Naravno, kao i u ostalim područjima, tako i u ovome postoje područja izvrsnosti te područja na kojima je još potrebno znatno unapređenje. To se posebice odnosi na međunarodnu vidljivost i znanstvenu (u smislu kvalitete i kvantitete radova) produktivnost visokih učilišta.

::Nalazi reakreditacije privatnih visokih škola u Hrvatskoj nisu se pokazali sjajnima?

Napominjem da se kriteriji reakreditacije razlikuju na temelju tipa institucije (visoka učilišta koja izvode stručne studije – veleučilišta i visoke škole i ona koja izvode sveučilišne studije, a to su fakulteti u sastavu sveučilišta) i to isključivo zato što visoka učilišta koja izvode stručne studije nemaju zakonsku obavezu obavljati znanstvenu djelatnost (iako to mnoge institucije čine), a ne na temelju toga jesu li javna ili privatna. U skladu s time, svako visoko učilište koje želi biti u sustavu visokog obrazovanja mora zadovoljiti minimalni akademski prag, tako i privatna visoka učilišta.

Reakreditacija grupe privatnih visokoobrazovnih institucija u Hrvatskoj, unutar koje 63 posto studenata studira u polju ekonomije, kroz ocjene stručnih povjerenstava, pokazala je homogenost i sličnost s ostalim stručnim programima u tom području.

U konačnici, privatna visoka učilišta vrlo su bitan segment visokog obrazovanja budući da je njihovo postojanje znak zrelosti sustava i imaju ih sve razvijene zemlje. Posebice u vrijeme globalne krize i smanjenja državnog financiranja, vidljivo je da se privatna visoka učilišta lakše i brže nose s prilagodbama koje je potrebno izvršiti.

Također, ona su izuzetno važna jer potiču kompetitivnost među visokim učilištima, što u konačnici povećava kvalitetu cjelokupnog sustava visokog obrazovanja.

Pri tome treba istaknuti da na privatnim visokim učilištima trenutačno studira oko 7,5 posto ukupnog broja studenata, što je još uvijek relativno malo i ukazuje na to da potencijal privatnog sektora u visokom obrazovanju Hrvatske još nije dovoljno iskorišten, ali bi u daljnjem razvoju toga sustava trebalo potaknuti osnivanje studija iz drugih područja, a ne samo iz društvenog, te voditi računa da se takvi studiji osnivaju i u drugim regijama Hrvatske, a ne samo u Zagrebu, što bi imalo pozitivan rezultat na razvoj gospodarstva i pridonijelo bi policentričnom razvoju.

::Visoka poslovna škola Minevra u Splitu zatvorena je. U kojoj je fazi tužba?

Postupak reakreditacije Visoke poslovne škola Minerva proveden je u akademskoj godini 2012./2013. Na temelju izvješća stručnog povjerenstva, očitovanja visokog učilišta, ocjene kvalitete te podataka o uvjetima koje visoko učilište treba ispunjavati u postupku reakreditacije, Akreditacijski savjet preporučio je uskratu dopusnice za obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja VPŠ Minerva, što je Ministarstvo znanosti i učinilo. VPŠ Minerva pokrenula je upravni spor protiv Ministarstva i Agencije. Spor još traje.

Ističem da su visoka učilišta sama odgovorna za kvalitetu svoga rada. Država im je dala povjerenje da mogu obrazovati i sukladno tome imaju odgovornost i brinuti se o kvaliteti.

:: Kakvi su rezultati reakreditacije javnih znanstvenih instituta?

Formalni ishodi reakreditacije, utemeljeni na recenzijama uglednih svjetskih stručnjaka, pokazali su da većina naših instituta radi dobro ili izvrsno te su kroz niz aspekata ocijenjeni odličnim ocjenama. Dapače, mnoga su vrednovanja rezultirala uspostavom budućih suradnji s članovima povjerenstva – bilo na osiguravanju kvalitete, kroz međunarodne savjetodavne odbore koje su instituti pokrenuli ili na znanstvenom planu. Za određene je institute preporučeno izdavanje pisma očekivanja kako bi unaprijedili publiciranje i sudjelovanje u mobilnosti i međunarodnim projektima. No treba uzeti u obzir da je dosadašnji financijski, pravni i upravni model rada instituta uvelike ograničavao veće ovlasti ravnatelja na unutarnjem osiguravanju kvalitete ili poticanju i nagrađivanju znanstvenika u tim aspektima. Također, za dio je instituta preporučeno izdavanje pisma očekivanja jer prema propisima nisu dovoljno “veliki”, ali taj ishod nije nužno vezan uz njihovu kvalitetu. Imamo izvrsnih instituta koji su, primjerice, nedavno proglašeni za znanstvene centre izvrsnosti, a ubrajaju se u “male” institute i to treba uzeti u obzir pri donošenju odluka, kao i pri financiranju.

Agencija predlaže individualni pristup svakom institutu utemeljen na priznavanju njihove specifičnosti, važnosti za razvoj znanosti u Hrvatskoj kao i njihovih potencijala. Cilj reakreditacije je unapređenje kvalitete svakog instituta, dok je pitanje restrukturiranja “politička” odluka koja ne može biti donesena samo temeljem vrednovanja Agencije.

::Mnogi zagovaraju financiranje putem vaučera na temelju kojega bi student mogao otići ili na državni ili privatni fakultet. Je li to ostvarivo?

S idejom vaučera mogu se djelomično složiti. Međutim, važno je istaknuti da je postojeći model financiranja visokog obrazovanja i znanosti zastario i trebat će se hitno mijenjati, na čemu, koliko nam je poznato, intenzivno radi Ministarstvo znanosti, a promjene su predviđene i nedavno usvojenom Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije.

::Najavljena je i revizija Bolonjskog sustava. Je li potrebna i zašto?

Bolonjska reforma predviđa uvođenje sheme studiranja u tri ciklusa (3+2+3), pri čemu se, završetkom prvog ciklusa, stječe kvalifikacija za potrebe europskog tržišta rada, uvođenje prepoznatljivog sustava prijenosa bodova kako bi se olakšala mobilnost i potaknula internacionalizacija, izgradnja snažnog i vjerodostojnog sustava osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja te jačanje europske dimenzije u visokom obrazovanju. Hrvatska je ispunila neke od ciljeva koje je preuzela potpisivanjem Bolonjske deklaracije, ali tu se prvenstveno radi o formalnim promjenama koje nisu bile u cijelosti popraćene i stvarnim sadržajnim promjenama. To se najviše vidi iz činjenice da jedan od najvažnijih ciljeva Bolonjskog procesa koji se odnosi na skraćivanje perioda studiranja zapravo nije potpuno ostvaren jer studenti nakon završenog prvog ciklusa studiranja gotovo u cijelosti nastavljaju studij na drugoj razini. Tko snosi odgovornost za to? Rekla bih da je zajednički odgovorno gospodarstvo koje nije prepoznalo prvostupnike, iako zasigurno postoji čitav niz poslova koje bi mogli obavljati, nadležna ministarstva jer vjerojatno nisu dovoljno promicala značenje prvostupnika, ali i sama visoka učilišta koja preustroj programa nisu provela na odgovarajući način.

::Ministar obrazovanja kaže da nismo bogata država koja školuje stručnjake za strana tržišta rada?

Izjava ministra Mornara medijski je napuhana. Naime, ona je odgovor na pitanje novinara bi li bilo etično da studenti, koji nakon završetka studija napuste Hrvatsku, vrate novac koji je država uložila u njihovo školovanje. Pretpostavljam da je ministar mislio da je to u redu u slučajevima kada država osigurava zaposlenje onima koji su netom završili studij (odnosno, u slučajevima kada država školuje onoliko kadra koliko joj je potrebno i kada taj kadar ima priliku za zapošljavanje). Kod nas, nažalost, to nije slučaj, i zbog toga je ministrova izjava izazvala toliku buru. Osim toga, ministar je naveo još nekoliko bitnih teza, primjerice, kazao je koji dio proračuna za znanost i visoko obrazovanje odlazi na plaće. Ta je bitna tema ostala u sjeni ove rečenice.

Hrvatska je oduvijek imala neku vrstu migracija radne snage. Sada prvi put imamo značajniji odljev kvalificirane i visokokvalificirane radne snage i to je ono što na neki način izaziva šok. Odlazak iz države je zasigurno alarm onima koji upravljaju državom, kao i gospodarstvenicima, no pitanje je kako će se oni prema tome postaviti i kako su se već postavili.

Kada je ministar izjavio spornu rečenicu, pretpostavljam da je, dobro poznavajući stanje kod nas i u svijetu, mislio na visoku i još uvijek rastuću cijenu visokog obrazovanja ali i masifikaciju visokog obrazovanja. Mnogim je zemljama i njihovim proračunima nemoguće održati jedno s drugim. Stalno možemo čuti kako je potrebno povećati sredstva za znanost i visoko obrazovanje, ali mogućnosti za to su, nažalost, male.

Kvalitetno sveučilišno obrazovanje skupo je svuda u svijetu, ali isto tako svjesna sam da se puno stvari može napraviti bez velikog novca. Bit cijele priče jest – kakva sveučilišta i kakvo obrazovanje želimo u Hrvatskoj!

::Rekli ste da obrazovanje ne može biti besplatno. Što ste pod tim konkretno mislili?

Ulaganje u obrazovanje je ulaganje u samog sebe i ono se uvijek isplati. Gospodarstvo, odnosno poslodavci, trebaju biti u stanju prepoznati kvalitetno obrazovanog djelatnika i sukladno tome ga i financijski nagraditi. Činjenica je da pitanje upisnih kvota nije adekvatno riješeno u postojećem sustavu i o njima u pravilu odlučuju sama visoka učilišta. Taj bi dio trebalo bolje urediti tako da bude dio sustavnog planiranja na nacionalnoj razini, pri čemu bi država mogla definirati koliko treba stručnjaka određenog zanimanja te za njih i osigurati besplatno studiranje.

Danas imamo oko 7,5 posto studenata privatnih visokih škola koji plaćaju svoje obrazovanje gotovo u cijelosti, ali država im ipak pomaže, primjerice, subvencioniranom prehranom. Pitanje financiranja mnogi studenti rješavaju bankovnim kreditima koje su dogovorile same institucije. Dakle, kvalitetno obrazovanje košta, a država neće moći pokriti ukupne troškove studiranja, pri čemu nije riječ samo o školarini nego i o drugim troškovima, poput subvencije prehrane i slično. Kada sve to zbrojite i shvatite da nam odlaze visokokvalificirani, i to oni najskuplji, postavlja se pitanje koje je ministar otvorio i koje svakako treba biti predmetom ozbiljne, argumentirane i socijalno osjetljive rasprave, ali šire od samog resornog ministarstva.

>>Umjesto da skrati, bolonja je produljila studiranje