Ima tome već više od 35 godina kada se na ekranima jugoslavenskih gledatelja zavrtjela jedna od najpopularnijih emisija svih vremena na ovim prostorima. Najprije Ivan Hetrich, pa nakon četiri godine Oliver Mlakar, prepoznatljiva glazba, Šutejeva ingeniozna skulptura i jedan gospodin s leptir-mašnom. Kviskoteka Laze Goluže.
Petnaest je godina trajao dugovječni balkanski quiz show za koji se i danas tvrdi kako je dosad najgledanija emisija te vrste. Autor je i urednik zadataka bio upravo Lazo Goluža, no u sastavljanju pitanja sudjelovali su i brojni sveučilišni profesori. U žiriju imena poput Pavla Pavličića ili Žarka Domljana. ABCD pitalice, Bliski susreti, Igra asocijacija... Kviskoteka, nakon još jednog neuspješnog pokušaja 2008. kada ga je pokušala oživiti Nova TV, nestala je s ekrana. Ali ne i kviz. Ne samo da danas kvizova ima praktično svaki dan na nekom od kanala, nego su se oni s televizije pretočili u najbližu birtiju. Pub kvizovi osvojili su ne samo metropolu nego i Hrvatsku.
– Prepustio bih riječ mudrijima od sebe, Johnu Donneu i Johanu Huizingi. Prvi, britanski književnik kojega bi zasigurno volio Hemingway da su mogli biti suvremenici, zapisao je kako “nema neobuzdanije čovjekove strasti od strasti prema znanju”. Drugi, Johan Huizinga, nizozemski povjesničar, u svojem je Homo Ludensu naveo kako je “igra višega reda od pojma zbilja. Jer zbilja igru pokušava isključiti, dok igra može u sebi sasvim dobro uključiti zbilju” – otkriva nam na početku Lazo Goluža osnovnu motivaciju koja stoji iza čovjekove ambicije da samog sebe testira u znanju ili se natječe s drugima.
– Svojedobno je izlazio mjesečni izbor u kojem je Konstantin Milles prevodio testove inteligencije velikog majstora takvih testova, Nijemca Hansa-Jurgena Eysencka. Rješavajući ih, sam sam sebi hofirao kako sam veliki znalac. No, tek je moj izgon s televizije zbog časopisa Paradoks, koji sam izdavao s Pajom Kanižajem, stvorio situaciju da se u Francuskoj suočim s pojmom kviza. Nakon nekog vremena mog života u Parizu, gdje samo živio kod supruginih roditelja, tamo su se pojavili Saša Bjelousov i Anton Marti. Označilo je to moj povratak na televiziju – prisjeća se velikan malih ekrana. Upravo je Saša Bjelousov, uz još neke važne televizijske ličnosti, pomogao da Golužin prvi kviz uđe u program.
Zagreb jači od Beograda
– Ispočetka je to bilo petkom kada se jedan tjedan emitirao kviz iz Zagreba, a drugi tjedan kviz iz Beograda. Odmah je bilo vidljivo tko će ostati u programu, bili smo mnogo temeljitiji pa stoga i bolji. Kviz se od početka radio u suradnji s Leksikografskim zavodom. Popularnost koju je kviz u jednom trenutku imao gotovo je nemoguće opisati. Na snimanja koja su se iz početka odvijala u kazalištu dolazile su generalske žene u večernjim toaletama. Bilo je vrijeme da pokrenemo Kviskoteku – govori Goluža i dodaje jednu činjenicu koje će se tek rijetki sjetiti.
– Bio sam na festivalu Intervizija u Pragu. Riječ je bila o događaju koji je okupio televizije istočnog bloka pa tako i našu. Svi su se čudili čime se ja to bavim. Od svih komunističkih zemalja kviza je bilo jedino u Jugoslaviji. Jednom sam službeno bio i na BBC-u, tamo mi je jedan od njihovih urednika rekao kako je kviz najmanje zlo kojim se možeš baviti na televiziji – prisjeća se.
U Londonu se susreo i s pojmom pub kvizova. Kupio je bio knjižicu o njima još 80-ih godina, no nikada nije, kaže, zamišljao da bi se oni ovdje ovako mogli proširiti. Ipak, danas su kvizovi koji se igraju u kafićima omogućili da Golužina ostavština postigne nezabilježenu dugovječnost.
Pub kvizove razvili su kasnih 1970-ih Burns&Porter, udruga koja je dobila ime po dva gospodina koji su zapazili golem potencijal birtijaških kvizova te ga razvili u nacionalnu instituciju koja je začas okupila desetak tisuća momčadi koje su se tjednom natjecale u pubkvizaškim ligama. Korijeni, pak, takvog interesa za natjecanje u znanju potječe ipak iz doba pojave prvih televizijskih kvizova, 1950-ih godina. U jednoj je studiji iz 2009. navedeno kako je broj redovitih pub kvizova koji se održavaju na Otoku 22.445. Druga je, pak, anketa prebrojila kako je broj ovakvih natjecanja u porastu i u Americi gdje se tjedno odvija 2000 takvih kvizova. Val popularnosti pub kvizova pogurnuo je nekolicinu entuzijasta prema osnivanju Hrvatskog kviz saveza prije tri godine. Njegov je predsjednik Valter Gross, i sam pasionirani igrač pub kvizova.
– Definitivno pub kvizovi postaju supkultura, ako to već i nisu. Bio sam na prvim pub kvizovima u Booksi 2005. koji su počeli spontano. Društvo koje se tamo ionako nalazilo u nekom je trenutku došlo na ideju kako bi bilo zgodno petkom organiwzirati kviz, onako, po uzoru na Englesku i Irsku. Ljudi koji su tamo izlazili onda su se i igrali – sjeća se Gross početaka pub kvizova u Zagrebu nastavljajući kako je i sam odrastao na Kviskoteci.
– Znalo se što se radi četvrtkom u osam. Obitelj je pred televizorom i prati Kviskotetku. U Booksi su se pub kvizovi održavali par godina dok je nisu prerasli, unatoč skepticizmu i strahu. Cilj nije nužno da pobijediš i nije bitno biti u svemu tome lumen. Dolaziš se igrati i otići s feelingom da si ipak nešto znao – govori Valter Gross koji je i sam sastavljač pitanja pri čemu nastoji da ona ne budu preteška upravo iz tog razloga. Teme su raznolike, zapravo obuhvaćaju sve društvene sfere. – Nakon Bookse prešli smo u HDPIO, koji se nalazio u Ilici, a onda u kino Europu. No već tada više nismo bili jedini. U tom trenutku, pub kvizovi postaju fenomen, a gazde su kafića shvatili što to može biti – objašnjava predsjednik Hrvatskog kviz saveza. Danas, kaže, više ne gleda ista lica, a u Studentskom centru, kamo su se preselili prije dvije godine, prošli se tjedan u petak okupilo 50 ekipa. Riječ je o najmasovnijem kvizu koji se održava u Zagrebu a da je na jednom mjestu.
Stižu poznate face
– Teško je reći koliko ljudi igra kvizove u ovom trenutku, ima i onih koji na kviz idu svaki dan. Rekao bih da ljudi koji redovito igraju kvizove negdje u Zagrebu sigurno ima tisuću. Bitnije je od toga, čini mi se, što se svaki dan negdje u Zagrebu kviz može igrati. Iz Zagreba pub kvizovi proširili su se i na Pulu, Požegu, Osijek, Split, Šibenik... Također je bitno naznačiti kako je redovito riječ o samoorganizaciji gdje mi dajemo neke smjernice ako se od nas to zatraži. Svi u organizaciji vlastitog kviza pronalaze neki svoj put – kaže Valter Gross. Pasionirani su igrači pub kvizova i neke poznate face, poglavito one televizijske. Željko Vela, poznati je naš sportski novinar koji se i danas bavi televizijskom produkcijom.
– Počelo je tako što me ekipa s kojom sam se i inače družio pitala bih li išao s njima na sportski kviz. Pristao sam, no i rekao da ne očekuju previše jer nije baš točno ono što se misli o sportskim novinarima koji po automatizmu o sportu moraju znati sve. To naprosto ne može nitko. Ali, znao sam da ću se dobro zabaviti! Prvi sam put bio u Tvornici i već tada je postalo jasno kako imam hobi – govori nam Vela, koji pojam “hobi” u slučaju kviza povezuje i s motivom da nastavi dalje, posjećuje kvizove redovito. Jedan od tih kvizova koje redovito igra jest onaj u kafiću Hub Cooltura na Sigečici Nogometne ikone, koji se igra četvrtkom. Kako doznajemo, od 16 puta, koliko se taj kviz igrao, Vela nije bio samo dva puta.
– Dođe mi to kao relaksacija. Uspijevam igranje uskladiti s poslom, ne dolazim jedino kada to fizički nije moguće. Prošli sam puta bio na putovanju u Londonu, teško bih stigao! – uz smijeh domeće sportski novinar. Za njega je kviz spuštanje na plodno tlo, tradicija je kviza uvijek postojala, uvijek se o njima govorilo pa je tako i znanje došlo na cijenu, smatra Vela.
– Postoje i drugi kvizovi osim sportskih, pop-kulturni, iz brojnih drugih sfera. Jednostavno, ljudi koje nešto zanima i o tome nešto znaju žele to svoje znanje i pokazati drugima. Znao sam sa svojom ekipom otići i na kviz opće kulture i bili smo zadovoljni rezultatom. Ostali su za nas previše specijalizirani. Naprosto je riječ o sjajnom obliku zabave, odličnoj razonodi. Probao sam dosta od sportskih kvizova, a onda broj sudjelovanja sveo na dva. Jedan igram u MVP-u u Ciboni ponedjeljkom, a drugi četvrtkom u Hub Coolturi. Ponekad odem i petkom, uglavnom u Studentski centar. Svakako je motiv više kada u kvizu možeš biti i solidan – govori nam Željko Vela te ističe kako jedva čeka četvrtak, kao i svi iz njegove ekipe. Doći i biti što bolji jednostavan je moto koji je dovoljan da drži interes Veline ekipe Vukovi iz okruga Madison, koja je jedna od najboljih koje igraju četvrtkom. Jabuka ni ovdje ne pada daleko od stabla.
– Sina kvizovi zanimaju i više od mene. Često ide sa mnom, a primjerena je sankcija za lošu ocjenu – ne ideš na kviz – otkriva originalnu odgojnu mjeru Željko Vela.
Poznati je zagrebački kvizaš Mario Kovač, renomirani kazališni i televizijski redatelj, gotovo spiritus movens pub kvizaštva zna i razloge rastuće popularnosti.
Nema beskorisnih znanja
– Natjecateljski su kvizovi kakve gledamo na televiziji individualnog karaktera, temelje se na individualnom znanju, pritisak je veći, veća je i brzina reakcije. Uvjetovano je to i činjenicom da se igra za novac, koji često i nije mali, toliki je da si netko možda riješi i egzistencijalne probleme. K tome, najčešće se sudionici i vide prvi put – govori Kovač te objašnjava po čemu se pub kvizovi razlikuju. – Pub kvizovi nikada se ne igraju za novac, nagrade su simbolične, karte za kakav koncert, ali najčešće za rundu pića na šanku. Igraš s timom koji si sam odabrao, znaš kako razmišljaju – kaže Kovač.
Često se kvizaštvo optužuje kako je utočište beskorisna znanja. Poznati redatelj kaže da to sigurno nije točno. – U svakom slučaju, nije sve to jedna velika trivija iako ima i takvih pitanja. Takvo što vole tvrditi ljudi koji ne vole pub kvizove ili su u njima bili jako loši. No, oni su u ovom našem kvizaškom društvu efemerna pojava. Jednostavno, kvizovi dopuštaju sve, pojavljuju se pitanja iz vrhunske znanosti, no dopuštena su i ona iz takozvanog uzaludnog znanja, sve ovisi o sastavljačima. Kviz je njihova osobna preslika. Studenti kulture radit će kviz s više pitanja iz te sfere, za 8. mart imali smo ženska pitanja koja je radila ženska momčad. Na sadržaj pitanja često utječe i mjesto gdje se oni održavaju, pa će se u kafićima gdje se gledaju utakmice odvijati sportski kvizovi, drugdje filmski itd. Jasno da ne mogu svi biti dobri u svemu, no korist izvučeš iz toga što te takav kviz podsjeti na ono što si možda zaboravio – kaže Kovač objašnjavajući kako u kvizovima ima i onih ambicioznijih, koji će natjecanju pristupiti gotovo štreberski, no po tome se kviz ne izdvaja jer takvog pristupa ima u svakoj struci.
– Kvizaši su idealna publika za svaki kafić, ne stvaraju buku, a nije im strano okrenuti i rundu, jer kviz i traje neko vrijeme. Da, apsolutno se može govoriti o supkulturi s obzirom na broj ljudi koji danas pub kvizove igraju, njihovu raširenost – kaže Mario Kovač. A za kraj nam je objasnio i tko je u kvizu najcjenjeniji. – Nisu to oni koji znaju najviše podataka. U kvizaškim se krugovima više cijene dobri sastavljači, na pitanjima u kvizu najviše se vidi njihova stručnost – ističe Kovač.
>>Slava mi nikad nije udarila u glavu. Čim bi završila Kviskoteka, trčao bih kući