Kvote su tu da se prilagode tržištu, a ne fakultetu!

Unaprijedit ćemo, barem tako obećavaju u Ministarstvu obrazovanja, osnovne i srednje škole, fakultete i znanstvenu zajednicu, ali čini se da nećemo upisne kvote ni u srednjim strukovnim školama ni na fakultetima. Iako se kvote čine banalnim detaljem kojem u reformi obrazovnih procesa nema potrebe posvetiti vrijeme, pa čak ni raspravu, jer promjenjive su u ekspresnom roku, one su najvažnija stavka koja će doslovce “ugušiti” svaki pokušaj samohvale i prezentacije uspjeha reforme u strukovnim školama i fakultetima.

U tim ustanovama neće mnogo značiti ni novi kurikuli, ni “moderni i reformirani” načini predavanja ako nam ni nakon reforme mladi ne budu imali gdje raditi. Jednostavna jednadžba za provoditelje politika tako postaje problemski zadatak zakompliciran u samom početku njegova rješavanja. Jer svjesno su provoditelji politika izostavili najvažnije elemente i računice institucija.

Poput Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji već godinama, prateći potrebe tržišta rada, izrađuje preporuke za obrazovnu upisnu politiku i doslovce vrišti o povećanju upisnih kvota na određenim studijskim programima. No vrisak im se odbija o upisnu listu podvučenu na minimalnom broju upisanih studenata za najtraženija zanimanja. Apsurd je tim veći jer za njih s druge strane znaka jednakosti stoji interes brucoša toliki da ih se, primjerice, samo ove godine osamnaestero natjecalo za jedno mjesto na molekularnoj biologiji i njih petnaestero za jedno mjesto na studiju fizioterapije. To nas ne zanima.

Mi smo u stanju školovati ih minimalno ne povećavajući upisne kvote, istodobno držeći kvote za one studije čiji su diplomirani kadrovi već godinama na listi tražitelja poslova i žaliti se da gubimo kadrove. Ista je situacija i sa strukovnim školama. Naša je filozofija – ako razred ne možemo napuniti u kvoti koju je definirala škola, ukidamo smjer – bio on potreban tržištu ili ne. A tržište nismo ni pitali ništa!