'Lagala sam si da me svi vole, a nekima sam bila nevoljena predsjednica'

Ja sebe još uvijek smatram političarkom jer se nikada ne zna gdje te sreća čeka – u jednom trenutku šaleći se, uz smijeh, kazala nam je bivša ministrica, predsjednica HDZ-a i premijerka, ali i bivša članica HDZ-a Jadranka Kosor. A povod za razgovor bio je izlazak njene nove knjige, nazvane “Dan nakon jučer”. Zbir je to njenih tekstova s istoimenog bloga, kao i kolumni koje izlaze u slovenskom Dnevniku, a obuhvaćaju razdoblje od prosinca 2015. do veljače ove godine. Promocija je 16. svibnja u Europskom domu.

Zašto ste se odlučili na pisanje, najprije tvitova, a onda bloga i kolumne? Čija je to bila ideja?

Ideja je bila moja. Tvitovi su mi s vremenom postali premala i preuska “soba” jer su se politički događaji nevjerojatnom brzinom intenzivirali i zapravo tako nešto nije bilo nikad viđeno. Bilo je, sad je to osobito vidljivo, karikaturalnih zbivanja pa sam krajem 2015. počela pisati blog kojim sam pratila i nestvarne događaje: dovođenje nestranačke osobe na čelo Vlade, mandatara kojeg nitko ne poznaje i koji ne zna govoriti hrvatskim jezikom, a čelnik najveće stranke u vladajućoj koaliciji nije postao premijer.

U jednom ste blogu napisali “nigdje tako okrutnog zaborava koliko u politici”, dok drugi, obraćajući se bivšem premijeru Oreškoviću, završavate riječima “ovo pišem izbrisana ja”. Je li motiv za “bloganje” bilo i to da vas se ne zaboravi?

Nisam blog počela pisati da me se ne zaboravi, već iz potrebe da negdje reagiram. Kada je netko dugo u politici, ta potreba da se bavite politikom ne prestaje tako lako. Moje je mišljenje da svi bivši premijeri moraju osjećati i odgovornost za sudbinu države i demokratske procese, zauvijek. Kao i odgovornost za ukazivanje na demokratske deficite.

U nekoliko blogova izravno ste se, pismima, obraćali Oreškoviću. U jednom spominjete da biste se odazvali na kavu da vas pozove. Jeste li primili taj poziv i je li vam Orešković ikada dao do znanja da je vaša “pisma” pročitao?

Nikada mi nitko nije dao bilo kakvu naznaku da je gospodin Orešković pročitao ta “pisma”. No, da je netko od političara u vrijeme mog premijerskog mandata pisao takav blog, izravno mi se obraćajući, pozvala bih ga na kavu. Mislim da Orešković nije ni znao za moja “pisma”, a mi smo se prvi put sreli ove godine u Lisinskom na obilježavanju godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske. Sjedili smo jedno pokraj drugog, razmijenili smo kontakte i on me tada pitao možemo li se naći na kavi. Uzvratila sam: “Naravno, rado!”, no nije se javio. Mislim da bismo trebali uvesti praksu da se jednom godišnje, ili u velikim krizama, nađu svi bivši premijeri kako bi porazgovarali o dnevnopolitičkoj situaciji. Da sam dobila priliku ostati na čelu Vlade, uvela bih to kao neku vrstu demokratske prakse.

Dio blogova od prije godinu dana sadržajno izgleda kao da ste ih pisali opisujući ono što se sad događa. Niste mogli izabrati bolji trenutak za izlazak knjige.

Da, kad se sve sad ponovno pročita, kao da su neke lanjske konstatacije gotovo pa proročanske. Nažalost, i ova je situacija izuzetno inspirativna za danonoćno pisanje bloga. Da smo pomno planirali trenutak izlaska knjige, ne bismo ga bolje isplanirali.

Ime bloga i knjige je “Dan nakon jučer”. Autoironija kojom spremno priznajete svoju pogrešku.

Kritična sam prema sebi pa sam pretpostavila da će kroz naslov svi razumjeti da knjiga nije pisana ni protiv koga, da bilježi stvarne događaje uz navođenje činjenica. Nema tu puno komentara, navodim činjenice i mnoga pitanja.

Da, blogovi vam obiluju pitanjima ondašnjoj vlasti. Je li to iz vas progovarao nekadašnji novinarski nerv?

Ne, to je moj politički nerv. Da sam tada bila saborska zastupnica, to bih sve pitala na otvorenoj sceni. Većinu mojih pitanja iz bloga, koje sam napisala u jednom od “pisama” Oreškoviću, postavili su tada u intervjuu novinari, pa im zahvaljujem na tome. To su sve pitanja koja i danas muče hrvatsku svakodnevicu, sve relevantna pitanja za premijera i sva su i meni postavljana dok sam bila premijerka.

Ponekad navodite da je nakon vašeg izbacivanja iz stranke s internetske stranice HDZ-a izbrisano razdoblje od 1999. do 2012. Ozlojeđeni ste zbog toga?

Ne, nisam ozlojeđena. Više me to nasmijava kroz suze jer brisanje ljudi i događaja nedemokratska je praksa. No ne želim da se zaboravi što je u tom razdoblju HDZ sve postigao i napravio. Usto, i više sam nego uvjerena da bez jačanja demokracije u samim strankama nećemo postići punu vladavinu prava jer je postojanje nedemokracije u strankama nezamislivo u demokratskim stranačkim i državnim sustavima. To je obilježje autokratskih sustava. Brisanjem povijesti prošlost ne možemo promijeniti. Ono što se može mijenjati samo je sadašnjost. To što je s HDZ-ove stranice nestalo razdoblje od 1999. do 2012. tragikomična je situacija koja se vuče do danas, a razdoblje je to ulaska u NATO, pa u EU... Dakle, vrijeme postignuća pa je nelogično da to razdoblje nestane i da se tih uspjeha stranka odrekne.

Iz bloga se može doznati da prijetnje primate i danas.

Da, ima ih. Kontinuirano mi šalju anonimna pisma i mislim da je to politički instruirano. Sin mi je trenutačno u Americi, no prije bi on, otvarajući poštanski sandučić, pregledao sva pisma pa je ona anonimna odmah bacao da ih ne vidim. Rekla sam mu da to ne čini jer se mogu nositi i s tim.

U kolumnama za Dnevnik pišete i o hrvatsko-slovenskim odnosima iznoseći i kritike na račun Slovenije. Izaziva li to neke reakcije u slovenskoj javnosti?

Mislim da tamošnja javnost dobro reagira i da nije bilo većih problema. No od urednika nikada nisam dobila bilo kakvu uputu da o nečemu ne pišem ili da o nečemu pišem. Znam da me mnogi Slovenci prate i na Twitteru. Tako je jedan Slovenac urednika Dnevnika pitao zašto kolumnu piše bivša hrvatska premijerka, a ne netko od bivši slovenskih političara. Naime, urednik Dnevnika čitao je moje blogove i onda mi je ponudio kolumnu. Pitao me tad je li me već netko iz hrvatskih medija zvao i nudio mi angažman. Rekla sam da nije.

Tu više pišete o onim običnim, ali ipak velikim ljudskim temama: praštanju, prijateljstvu, laganju, blagdanima... Gotovo kirurški i s puno osjećajnosti secirate razne pojave i situacije.

I te sam kolumne napisala u dahu jer su mi sve te teme dobro poznate i bliske. Sjela bih i u sat vremena sve je bilo gotovo.

Čime ste se rukovodili kada ste odabirali što uvrstiti u knjigu?

Time da bude što preciznija i jasnija slika što sam ja privatno. U knjizi su blogovi i kolumne koji su mi jako važni. Neki mi rekoše da su neki blogovi puno ubojitiji, oštriji i jači, ali ih u knjizi nema. U svakom slučaju, odabir mi nije bio težak. Ipak, bilo je blogova koje nikada nisam objavila. Četiri. Za tri sam sama odlučila da ih neću objaviti, jer su bili preosobni. A kako sam, kada je god mogao, sina molila da prije objave pročita blog koji sam napisala, on mi je za jedan kazao: “Sjajno je, ali se previše otkrivaš”, pa ni taj nisam objavila. No to ne znači da ih nikad neću objaviti jer su i oni vezani uz političke teme.

Sinu ste i posvetili knjigu napisavši: “Sinu Lovri, najboljoj osobi koju poznajem. Bez njegova hrabrenja i poticanja ne bi bilo ni ove knjige”.

Sve knjige koje sam do sada objavila posvetila sam Lovri zato što bez njega ne bi bilo ni tih knjiga. On me nagovorio na Twitter pa me ohrabrivao da pišem blog. On je prvi čitatelj mojih blogova i, kada bismo se god čuli ili vidjeli često bi mu zadnja rečenica bila: “Ne govori, nego piši. Piši.”

Za pisanje pogovora odabrali ste Žarka Puhovskog, nekoga tko vas nije štedio dok ste bili na vlasti.

On je kritičan prema svima kad treba, ali je analitičan i puno toga pamti. Zato sam ga izabrala, a njegov pogovor i dalje nije glađenje. Gospodin Puhovski je politički analitičar, zna tko je što radio i govorio u proteklih 26 godina. Nije mi bilo u interesu da me netko u pogovoru obasipa pohvalama.

Dok vi pišete da će vas veseliti ako knjiga nekom mladom političaru ili političarki pomogne da izbjegne neke zamke, Puhovski navodi da se “ne čini vjerojatnim” da bi knjiga čitatelje mogla motivirati na profesionalni politički angažman.

Nitko se u početku ne odlučuje za politiku da bi naštetio sebi ili drugima. Drugo je kad ljudi shvate što je moć pa se mnogi promijene. No knjiga pokazuje koliko politika može biti kreativna, osobito kada dosegnete neki rezultat za državu ili za pojedinca. Često političari misle da od njih svijet počinje, ali i unatoč tome baviti se politikom sjajna je stvar. I danas mi srce zatitra kada mi neki branitelj ili roditelj hrvatskog branitelja ima potrebu zahvaliti. No česta potreba da se u politici druge pregazi – zastrašujuća je, a to je često i dominantna potreba.

U knjizi nema osvetničkih tračeva.

Zato što želim biti poštena prema drugima, pa i onima koji su me najviše povrijedili. Tračeve prezirem, oduvijek. A i naslušala sam ih se na svoj račun.

Pa koga ćete onda sve pozvati na promociju knjige i koga sve očekujete?

Očekujem da će to biti lijep događaj, da će knjiga biti u središtu pozornosti, a nikako dnevnopolitički događaji. Očekujem ljude koji su mi te 2011., kada su počele moje nevolje, priskočili u pomoć. Uglavnom, svi su dobrodošli. Sve one koji su me posljednjih godina izbjegavali ne očekujem, ali su dobrodošli. Neke od njih ću pozvati iako znam da neće doći.

U završnoj kolumni o laganju na kraju pišete: “Priznanje za kraj. Često lažemo sami sebi. Da ćemo biti bolji i da će sve biti bolje. Od tih laži spasa nema.” Jeste li nešto i vi lagali samoj sebi?

Da, nekada u krugu najbližih od najbližih da me svi zaista vole iako je od početka bilo indicija da nije tako i da sam za jedan dio njih bila nevoljena predsjednica. A to si nisam htjela priznati, nisam htjela vidjeti. Vjerovala sam da će mi oni koji se sa mnom ne slažu to tada i reći. I danas, nakon svega, nisam pesimistična. Vjerujem da će neki koje sam voljela i poštovala pa izgubila, ipak jednom nazvati i reći: “Idemo na kavu, idemo sve poravnati, život je jedan”. S jednom osobom to se već nedavno i dogodilo, no nemojte me pitati o kome se radi.