Lako je đake kažnjavati, a puno teže pomagati im

Je li batina iz raja izišla? Treba li djecu kažnjavati i tako ih učiti pameti? Daju li kazne ikakav rezultat?

Na ta pitanja desetljećima nema jednoznačnog odgovora, a pristalice i protivnici kazni kao odgojnih mjera imaju argumente kojima žestoko brane svoja stajališta.

Opomena za sitnicu

Najnoviji Pravilnik o pedagoškim mjerama, odnosno, grubo rečeno, kažnjavanju učenika, opet je otvorio Pandorinu kutiju. Svatko barata onim što mu je potrebno za obranu svoga mišljenja.

Prije šezdeset-sedamdeset godina učitelji su učenike tjerali da kleče u kutu na kukuruzu, prije pedesetak godina kažnjavali su ih šibanjem dlanova, povlačenjem za uši ili kosu. Na sreću, takvog, fizičkog kažnjavanja u našim školama nema desetljećima. Ali većina današnjih učitelja također je, barem sudeći po izrečenom u javnoj raspravi, ali i na različitim forumima, sklona svoje odgojne propuste kompenzirati sve oštrijim kaznama za učenike – opomenom za svaku sitnicu, ukorom, strogim ukorom, izbacivanjem iz škole. Tražili su, između ostalog, da se smanji minimalni broj neopravdanih sati za koji bi učenici snosili sankcije, odnosno dobili opomenu, ali i krajnju najstrožu kaznu isključenja iz srednje škole, odnosno u osnovnoj preseljenje u drugu školu. Je li kazna učinkovita? Mišljenja struke su, jasno, podijeljena, ali iskustva iz prakse govore da uglavnom nije, jer da jest ne bi uvijek isti učenici tijekom cijelog školovanja bili problem. Da se kaznom rješava, kako su birokrati to nazvali, “neprihvatljivo ili osobito teško neprihvatljivo ponašanje”, onda težinu kazni ne bi trebalo stupnjevati, već bi učenici valjda reagirali odmah na najblažu.

Ali kazna je često potez očajnika koji iz određene situacije ne vidi izlaz. A ima ih. Drukčijih i učinkovitijih. Potvrđuje to i priča o Josipu, nekadašnjem učeniku zagrebačke Sedme gimnazije. Josip je pao drugi razred, došao je u novi čija razrednica mu se nije sviđala. Buntovan, jednog joj je dana došao i rekao: “Ne želim ostati kod vas, znam da ste strogi”. Nakon toga se pet subota nije pojavio na redovnoj nastavi. U pet subota skupio je 30 neopravdanih sati, sasvim dovoljno za izbacivanje iz škole. Umjesto toga, razrednica je s učenikom razgovarala. Dugo. I često. Završio je gimnaziju, fakultet i danas je uspješan poslovni čovjek. Zahvaljujući razrednici. – Dijete ne treba odbaciti, treba mu pomoći. Najlakše je kazniti, ali prije toga trebate pružiti ruku jer ne znate što doživljava u obitelji, je li gladno, je li zlostavljano – kaže Ljilja Vokić, Josipova razrednica.

Hitno mijenjati sustav

Da je dijete “proizvod” nesređenih prilika u obitelji ili loših odnosa u školi misli i Ljiljana Klinger, ravnateljica OŠ Matije Gupca. – Nepravedno je samo kažnjavati dijete. I ovim pravilnikom ne rješavamo uzroke problema nego posljedice – kaže Lj. Klinger i navodi primjer Velike Britanije, u kojoj, kad se učeniku izrekne jedna od težih pedagoških mjera, suspenzija s nastave, centar za socijalni rad kontrolira roditelje brinu li se za to vrijeme o djeci i drže li ih pod nadzorom. Možda bi konačno i kod nas trebala zaživjeti praksa da se provjerava obitelj problematičnog djeteta jer, slažu se stručnjaci, nijedno dijete nije neurotično i zločesto bez razloga.

I psihologinju prof. dr. Mirjanu Nazor zabrinjava što se u školama, kako ističe, najviše misli o kažnjavanju učenika, a ne o tome kako im boravak u školi učiniti ugodnim.

– Škola bi morala biti mjesto na kojem učenici vole biti, a ne mjesto s kojeg žele što prije pobjeći. Motivacijski sustav u našem školstvu užasno šepa i to treba hitno mijenjati. Uvijek će biti djece koja su problematična, ali važno je da ih bude što manje – zaključuje prof. Nazor.

>>Profesori i učitelji: Veće plaće ili idemo u štrajk

>>Fakultete u nas i upisuje i završava više žena