HGSS

Lakše dođemo 
do unesrećenog nego do financijskih sredstava

Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL
Lakše dođemo 
do unesrećenog nego do financijskih sredstava
20.06.2013.
u 12:22
'Nemamo fiksne prihode, pa većina našeg rada svodi se na potragu za donacijama'
Pogledaj originalni članak

Danas svetac, a tada mladi svećenik Bernard odlazi u svećenički red crkve Sant Orso u rodnoj Aosti u Alpama. Ondje je dočekivao izmorene putnike i sagradio za njih planinarska utočišta. Zbog svojeg djelovanja u Katoličkoj crkvi postao je zaštitnik planinara. Deset stoljeća nakon njegove smrti, sveca štuju i u Hrvatskoj, posebno članovi Hrvatske gorske službe spašavanja koji su ovih dana obilježili dan zaštitnika planinara. Inicijativa za obilježavanje dana svetog Bernarda potekla je iz ogulinske stanice HGSS-a prije pet godina, što je i prikladno jer je u gradu pod Klekom 1874. osnovano prvo planinarsko društvo u Hrvatskoj.

– Kolege su dobro. Operirani su i čekaju puštanje iz bolnice – odgovara na naše pitanje o zdravstvenom stanju dvojice njegovih kolega koji su nedavno stradali u Bjelskom dopročelnik stanice Ogulin HGSS-a Branimir Vučković.

Volonteri jamac sigurnosti

Podsjetimo, članovi Gorske službe spašavanja Karlovčanin Željko Baćurin i Ogulinac Hrvoje Jerak stradali su u prometnoj nesreći na šumskom putu na zadatku pomaganja kolegi šumaru. Vučković nas informira o njihovu zdravstvenom stanju dok ispod mosta na kojem se nalazimo, u 40 metara dubokom Đulinom ponoru, traje pokazna vježba. U tom kanjonu rijeke Dobre neoprezni plivač zaglavio je nogu između dva kamena.

– Ronilac mu je odglavio nogu i učvrstio ga na nosila te stavio na sigurno. Sada ga transportiramo izravno na most – opisuje Vučković.

Naizgled banalan problem – odglaviti nogu čovjeku zarobljenom u brzoj vodi – zapravo je puno ozbiljniji i zahtijeva odvažnost, vještinu i opremu. Po hrabrosti su članovi HGSS-a znani, no, ako netko misli da je rad ovih volontera samo spašavanje života, vara se.

– Većina, 70 posto, našeg rada svodi se na traženje donacija za pokrivanje troška goriva i ostale tekuće obveze, jer nemamo fiksan izvor prihoda. Imamo sve što nam treba, ali društvo nije shvatilo koliko GSS treba njemu. On je jamac sigurnosti na 80% teritorija Hrvatske. Jer ljudi se kreću i nepristupačnim mjestima. Bez njega nema produžene turističke sezone i novih prihoda. Građani imaju takvu sigurnost zbog naše snalažljivosti – objašnjava nam Vinko Prizmić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja, dok hodamo prema ogulinskom Zavičajnom muzeju gdje će se sudionici slavlja upoznati s bogatom planinarskom poviješću ovog grada.

Jedan od snalažljivijih suradnika Hrvatske gorske službe spašavanja je i Oto Bartoš, 55-godišnjak koji 30. lipnja odlazi u mirovinu. Od početka stvaranja hrvatske države pripadnik je Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njegova vještina upravljanja helikopterom bila je u mnogim situacijama neprocjenjiva, kako za kolege iz HGSS-a tako i za unesrećene.

– Upravo zahvaljujući Otovoj vještini, njegovoj jakoj glavi, čeličnim živcima i čvrstoj ruci, spašeni su mnogi životi, a prvi put izvedene su najteže helikopterske akcije spašavanja u Hrvatskoj, kojima se divila i međunarodna spasilačka javnost – objasnio je Prizmić dodjeljivanje nagrade Bartošu za doprinos razvoju gorskog spašavanja.

Nakon što ode u mirovinu, Bartoš, Slavonac sa splitskom adresom, ne vidi se ponovno za upravljačem helikoptera.

– Kao “civil” ću pripomoći, prijenosom znanja, ako bude potrebe – kaže skromni Bartoš.

Priznanje obitelji Bilić

Nije jedini koji je nagrađen. HGSS zahvalio je i obitelji mlade Antonije Bilić, za kojom je tragala cijela Hrvatska. Ožalošćena obitelj nije zaboravila veliki obol koji su dali članovi HGSS-a.

– Ne postoji veće priznanje nego ono koje nam podari obitelj žrtve. Iako i sama u najdubljoj boli, ipak je uvidjela koliko nam je bilo stalo. To što je obitelj Bilić pozvala sve da, umjesto za cvijeće, novac uplate HGSS-u, priznanje je koje nam je draže nego da smo zavrijedili sve nagrade ovoga svijeta – obrazlaže Prizmić priznanje za obitelj tragično stradale tinejdžerice.

Podsjeća da su GSS-ovci više od 20.000 sati tragali za Antonijom.

– Uzimali smo godišnje odmore, slobodne dane, zavlačili se gdje je najteže, znajući da ishod potrage vjerojatno neće biti pozitivan – dodaje Prizmić.

I darom drniške obitelji i općenito razvojem GSS-a povećava se nada za pronalazak nestalih i za pomoć unesrećenima.     

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.