Larma tobožnjih čuvara kršćanske kulture i lažnih duhovnika oduzima pažnju onima koji tu kulturu stvaraju

Verdijeva opera Don Carlo. Četvrti čin. Kralj Filip sam u svojim odajama, zdvojan zbog spoznaje da ga njegova kraljica nikada nije voljela. Pjeva o tome u velikom monologu. Taman kad završi, otvaraju se vrata, uz najavu gosta čiji posjet ni kralj ne smije odbiti: Il Grand’ Inquisitor! Veliki inkvizitor! Počinje jedan od najgenijalnijih i najdojmljivijih dueta čitave operne literature, duel dvojice basova, izravni sukob svjetovne i duhovne vlasti, na način na koji ju je stoljećima prakticirala Katolička crkva.

U toj vlasti, zapravo, nema ničeg duhovnog. Veliki inkvizitori u Španjolskoj stoljećima su imali vlast i moć veću i od kraljeve. Tobože duhovno poslanje, monopol na tumačenje Božje volje i zakona, koristio se istim polugama moći kao i bilo koja svjetovna vlast: ognjem i mačem. Još tamo od prvog Velikog inkvizitora, zloglasnog dominikanca Thomása de Torquemade na kraju 15. stoljeća, inkvizitori i inkvizicijski sudovi, kojima je svima bio šef Veliki inkvizitor imenovan od pape, isljeđivali su, hapsili, mučili, pogubljivali ili protjerivali heretike. Spomenuti Torquemada protjerao je oko 40 tisuća Židova s Iberijskog poluotoka. Mnogi od njih našli su zaštitu i naselili se u Osmanskom carstvu. Još barem toliko Židova ostalo je u španjolskom kraljevstvu tako što su se pokrstili. Sveti sakrament krštenja očistio ih je od istočnog grijeha, ali nije od podozrivosti, progona i mržnje. Zvali su ih “marranos”, što je značilo – svinje. Inkvizicija je kontrolirala njihovu revnost u novoj vjeri. Kada bi ustanovila i dokazala da je obraćenje neiskreno i lažno te da novi kršćani i dalje potajice drže do svoje stare vjere, tradicije, običaja i kulture, to je značilo tamnicu, torturu, izgon ili smrt. Uz još jedan “mali”, duhovnim vlastima sigurno sasvim sporedni detalj: konfiskaciju sve imovine. Oni izgnani odlazili su, da to kažemo rječnikom bliskim i razumljivim našoj generaciji, samo s vrećicom u rukama.

Naravno, pod udar inkvizicije kao heretici dolazili su i svi oni katolici koji bi se na bilo koji način usprotivili ovakvim metodama čuvanja kršćanske vjere i kulture. Tako je bilo i krajem 16. stoljeća, kada se odvija zaplet Verdijeve opere Don Carlo, u vrijeme vladavine Filipa II. i kada je već bilo ponestalo Židova za inkvizicijske spektakle, masovna spaljivanja heretika na lomači. O tome govori i operni dijalog između Filipa II. i Velikog inkvizitora u Verdijevoj operi. Kralj traži savjet: hoće li mu biti oprošteno ako zbog izdaje pogubi vlastitog sina. Inkvizitor odgovara: naravno, nijedna žrtva nije prevelika za vjeru. I dodaje: zašto kralj ne bi žrtvovao vlastitog sina kada je to učinio i sam Bog. U ime pravovjernosti i čistoće vjere crkveni duhovnik pretvoren u moćnika nad moćnicima propovijeda najveću herezu: izopačenu, perverznu i ispolitiziranu verziju jednog od temeljnih kršćanskih vjerovanja prema kojem je Bog toliko ljubio svijet da je za spas ljudi žrtvovao svog vlastitog sina prepustivši ga agoniji i smrti na križu. Zahvaljujući toj herezi, izopačena ljubav prema vjeri, crkvi, rasi, naciji i državi stoljećima je blagoslivljala nemilosrdno žrtvovanje i masovno pogubljivanje ljudskih sinova i kćeri, kako tuđih tako i vlastitih.

Giuseppe Verdi bio je jedan od najvećih umjetnika ove naše na kršćanskim temeljima zasnovane kulture. Skladao je, uostalom, i jednu od najveličanstvenijih duhovnih kompozicija, Misu za mrtve – Requiem. Upravo zato on je bio i veliki republikanac i antiklerikalac. Upravo zato ovaj njegov veliki basovski duet kralja i inkvizitora prati glazba koja dočarava taj krvavi kotač koji se valja preko stoljeća i kontinenata kidajući ljudsko meso i mrveći kosti. Inkvizitorovi su koraci teški, njegove riječi teže od malja. Violončela, kontrabasi, fagoti i kontrafagot diktiraju taj neumoljivi marš. Odgovaraju im tromboni poput jeke, a još dublje, ispod svega, prijeteći svako malo zatutnje timpani i veliki bubanj. Napetost raste. Kralj se pokušava oduprijeti. Inkvizitor podiže glas i čitava se skladba penje po harmonijskoj ljestvici. Duhovna vlast, u kojoj nema nikakvog duha, a najmanje onog božanske očinske ljubavi, odnosi pobjedu nad svjetovnom. Usput rečeno, institucija inkvizicije u Španjolskoj je ukinuta tek u 19. stoljeću.

Nakon što je mnogo puta u svojoj karijeri pjevao ulogu kralja Filipa, ovih je dana na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prvi put u ulozi Velikog inkvizitora nastupio sjajan pjevač i umjetnik Ivica Čikeš. Bila mu je to davna želja. U pravu je kada kaže da takav duet ne postoji u čitavoj opernoj literaturi i da je u tih deset minuta zbijeno sve što jedan verdijanski glas može imati: dubine i visine, intenzitet, karakter, voluminoznost. Slušati ga bilo je divno i strašno, a drugi izvrstan hrvatski pjevač, njegov mlađi basovski kolega Luciano Batinić bio mu je dostojan partner i protivnik u ulozi Filipa.

Da, naravno da je taj prizor danas itekako aktualan, složio se sa mnom Čikeš. Razumjeli smo se. On je kao umjetnik učinio svoje otpjevavši ulogu Velikog inkvizitora na način koji je i zagrebačku opernu pozornicu tih večeri učinio svjetskom. Kao što su to u svojim ulogama činili i ostali sjajni pjevači poput već spomenutog Batinića, Tomislava Mužeka u naslovnoj ulozi, Valentine Fijačko Kobić, Ljubomira Puškarića, Dubravke Šeparović Mušović...

Ova je predstava samo jedan od velikih događaja koje svakodnevno ostvaruju hrvatski umjetnici, ali odjek tih djela kulture ostaje u javnosti ne samo prigušen nego potpuno ugušen bukom i larmom tobožnjih zaštitnika te naše zapadne kršćanske kulture, a osobito lažnih duhovnika među njima. Ima još mnogo takvih neopjevanih i neprepričanih umjetničkih priča, poput one o Debussyju pred zagrebačkim đacima, ili o glazbeno-svemirskom spektaklu studenata zagrebačkih akademija i fakulteta u Holstovim “Planetima”... A tek dramske predstave, knjige, izložbe. Svjetovne i “duhovne” vlasti i dalje će bučati, a život je kratak. Utoliko više valja mudrije birati što se čita, gleda i sluša.