Latinski nije konzervativan

I u nas i u nekim drugim zemljama, nakon objavljivanja pobudnice Benedikta XVI. "Otajstvo ljubavi", brzo se dignula medijska prašina u kojoj se osjetila već prepoznatljiva nervoza pa i određena odbojnost prema onome što dolazi iz Vatikana.

Ovom se prigodom puno isticalo da papa želi uvesti latinski u liturgiju i da je to dokaz njegova konzervativizma. Time bi, navodno, papa vraćao Crkvu u razdoblje prije koncila. Latinski, međutim, u Crkvi nije i ne može biti znak konzervativizma.

Štoviše, upravo onako kako ga preporučuje papa (za dijelove misnih slavlja prigodom međunarodnih susreta) latinski potiče univerzalizam, stvara osjećaj zajedništva, podržava tradiciju i jeziku vraća onu simboličku ulogu ulaženja u područje duhovnog, nadrealnog i svetog. K tome, on može biti određeni crkveni znak otpora globalizaciji, kojoj na jezičnoj osnovi engleski postaje predominantno sredstvo.

Mnogi, čak i vrlo progresivni, pa i prozivani teolozi kao što su Küng, Boff ili Schillebeeckx, kad bi se našli zajedn, slavili su misu na latinskom. I ekumenski susreti mladih u Taizeu latinski gotovo svakodnevno upotrebljavaju u liturgiji. Liturgija će, naravno, i dalje u pojedinim narodima ostati na narodnim jezicima, no u posebnim prigodama zaista neće biti na odmet posegnuti za dobrim starim latinskim.