Laž kao 'vid srpskog patriotizma' i u budućnosti će određivati odnose Hrvatske i Srbije

Nedjelja, 27. travnja

Na grobnom polju Topole različite delegacije iz Republike Srpske i Srbije položile su vijence za žrtve ustaškog logora Jasenovac. I opet se govorilo o 700.000 tisuća ubijenih, što je uobičajeno. No je li uobičajeno da i vodstvo Spomen-područja Jasenovac i drugi pojedinci i ustanove u Hrvatskoj odgovorni za istinu o broju žrtava prešućuju podatke iz najnovijih istraživanja koja uvelike umanjuju broj sa službenog popisa (83.000) i sliku o karakteru logora? Igor Vukić, na primjer, piše: “Prema izjavama petnaestak preživjelih zatočenika iz 1941. godine i arhivskim dokumentima, nije teško zaključiti da je 1941. u logoru bilo oko 1200 zatočenika. A prema pojedinačnom popisu, te godine ubijeno je oko 10.000 zatočenika (i to od kolovoza do kraja prosinca)”. Slične se krivotvorine odnose i na druge ratne godine, tako da će zacijelo jednoga dana u Hrvatskoj i službeno biti utvrđen broj žrtava mnogo manji od današnjega, a pogotovo manji nego u srpskoj propagandi. Bit će to veliki izazov za one koji su uveličavanjem toga broja uveličavali hrvatsku krivnju pa tako i relativizirali srpsku pobunu u Hrvatskoj na početku devedesetih godina i velikosrpsku agresiju, te argumentirali svoje protivljenje stvaranju samostalne Hrvatske. A saveznik im je znameniti srpski pisac i političar Dobrica Ćosić koji je napisao: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Ta laž kao “vid srpskog patriotizma” pratila je srbijansku agresiju na “ustašku” Hrvatsku, a i u budućnosti će određivati odnose Hrvatske i Srbije upravo kao laž o toj agresiji, o žrtvi kao krivcu i o krivcu kao žrtvi. A u tim lažima Srbi se uvijek vraćaju Jasenovcu ne kao mjestu svoga stradanja, ne kao mjestu bolnog sjećanja, nego da bi “obmanuli sebe” i iz te samoobmane sudili svakome te unatrag i unaprijed iskupljivali svoje zločine. Na žalost, Srbima se olako priznaju povlastice koje proizlaze iz njihovih laži. Posve je, na primjer, nezamislivo da se netko tko bi u Hrvatskoj bio ustaški pandan četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću u politici uopće održi i na najnižim razinama a nekmoli da postane predsjednik države. Još bi nezamislivije bilo da mu hodočasti srbijanski politički vrh kao što su podatni “ćiriličari” Milanović i Josipović hodočastili četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću. Naravno, u tom izopačavanju sadašnjosti upravo Hrvati ohrabruju krivotvorenje prošlosti, pa će zacijelo još trebati vremena da i u službenoj Hrvatskoj postane zamislivo da u Jasenovcu ni izdaleka nije bilo onoliko žrtava koliko ih je na popisu, da se u logoru nije samo klalo i ubijalo, nego da je bilo turnira u nogometu i odbojci, kazališnih predstava i koncerata, da su logoraši sami napisali tekst i glazbu za jednu operetu... Glazbu koju bi Josipović mogao odsvirati svojim beogradskim prijateljima.

Subota, 26. travnja

Skupljanje smeća kao simbolični učinak vlasti

Napokon je predsjednik države Ivo Josipović učinio nešto konkretno za Hrvatsku – u akciji Zelena čistka na zagrebačkoj je Medvednici skupljao otpad. Svi volimo da nam je domovina čista, to predsjednik zna, pa se svima treba svidjeti, jer uskoro su predsjednički izbori. No može li Josipović u predizborno vrijeme tim i takvim udvaranjem javnosti sakriti podatke da je upravo u njegovu mandatu Hrvatska imala same negativne rekorde – najveći broj nezaposlenih, najveći broj sirotinje, najveći broj korisnika pučkih kuhinja, najveći pad industrijske proizvodnje i BDP-a, najnižu konkurentnost gospodarstva, najveće zaduživanje države, najveće iseljavanje u inozemstvo u potrazi za kruhom, najmanji natalitet...? Dakle, skupljanje smeća – a u rangu smeća nam je kreditni rejting u svijetu – nije samo Josipovićevo namigivanje biračima nego i simboličan izraz učinaka vlasti u njegovu petogodišnjem mandatu.

Ponedjeljak, 28. travnja

Nijedna vlast ne bi ovako barbarski ovršila NSK

Prvo je financiranje Nacionalne i sveučilišne knjižnice iz proračuna smanjeno za nekoliko milijuna, a onda su poreznici toj ustanovi od prvorazrednog nacionalnog značenja s računa prisilno uzeli (“ovršili”) oko 900.000 kuna poreznog duga. Za državu to nije nikakav novac, ali u ovoj krizi, kad se kulturi najlakše i razmjerno najviše uzima, za NSK je taj gubitak gotovo katastrofa. Pokazuje to odnos kukurikavaca prema povijesti, knjizi, kulturi, znanosti, znanju, obrazovanju, pameti nacije. Što god mislili o bivšim vlastima u samostalnoj Hrvatskoj, sigurno je da nijedna, ni Tuđmanova, ni Račanova, ni Sanaderova ne bi napravila to barbarstvo. A ne bi ni komunistička, koja nam je početak gradnje nove velebne zgrade NSK kao kapitalnog nacionalnog objekta ostavila u naslijeđe. Milanovićevi porezni teroristi vratili su Hrvatsku u prve godine crvene diktature poslije II. svjetskog rata.

Utorak, 29. travnja

Izgubljen u svemiru, pronađen u podzemlju

Uza sukobe u Kukuriku koaliciji, sve je napetije i između Milanovića i nekih SDP-ovih ministara, pogotovo Linića, ali je sve veći razdor i na ljevici općenito. Tako je, odbivši mogućnost koaliranja sa SDP-om, jedan od najistaknutijih laburista Nikola Vuljanić rekao: “Kad čovjek danas promatra, teško je procijeniti tko je više uništio državu – HDZ ili SDP. Milanović je izgubljen u svemiru i briga za državu zadnja mu je rupa na svirali. Mislili smo da je SDP samo nesposoban za vođenje države, ali je pokazao da je po lopovluku ravan HDZ-u”. Milanovića dosjetka u kojoj je, uspoređujući svoju stranku i HDZ, duhovito varirao razliku između neba i zemlje tako je, zbog projektila upravo s ljevice, trajala samo desetak dana. Pa u Vuljanićevoj preinaci glasi – predsjednik SDP-a izgubljen u svemiru, pronađen u podzemlju.

Srijeda, 30. travnja

Zašto Deutsche Welle ublažava agresiju JNA

Deutsche Welle piše kako se Hrvati rado sjećaju služenja vojske u Jugoslaviji, kao da je za to zaslužna država a ne narav vojske koja je manje-više svuda ista. Provjere muškosti, discipline, stroge hijerarhije, potajnog izrugivanja ideologiji i glupim naredbama, stvaranja prijateljstava, zafrkancije, zabave, stjecanja novih vještina, ponavljanja besmislenih radnji... toga se sjećaju ročnici u svim zemljama svijeta. No zašto je Deutsche Welle, kojemu je očito cilj ublažiti stravu krvave agresije JNA na Hrvatsku, za sugovornika našao ljevičara Ozrena Žuneca a ne nekoga od mnogih Hrvata koje je zbog nekoliko riječi vojni sud osudio na više godina zatvora, zašto nije pisao o tome kako je srpski bio jedini službeni jezik u JNA, kako su zlostavljani hrvatski vojnici o kojima su u jedinice stizale loše karakteristike iz općinskih vojnih odsjeka, kako su gotovo svi oficiri bili Srbi i Crnogorci, kako u vojničkim klubovima nije bilo tiska iz Hrvatske, itd. Deutsche Fälschung.

Četvrtak, 1. svibnja

Od mozga i od nacije važnija vrhunska karijera

Čim je preuzeo HAZU, Zvonimir Kusić ju je odnio u kemijsku čistionicu da s nje skine sve fleke dnevne politike i svjetonazorskih opredjeljenja koja se, kako reče na dodjeli Akademijinih nagrada, traže “s ekstremističkih pozicija obiju strana”. U svakom javnom istupu ponavlja kako će Akademija ostati čista, kako je nitko neće nositi i prljati svojim političkim smradom, kako će biti u ormaru, zaključana pred svim nacionalnim vapajima da pametne glave sroče neku koncepciju, da se znanstvenom argumentacijom usprotive vlastima koje sustavno uništavaju ovu zemlju i naciju, da narod vidi kako Hrvatska ima mozga. Ali i od mozga i od nacije Kusiću je važnija neupitnost njegove vrhunske karijere, mir, “ne talasaj”, pa makar se ne znalo je li to čemu je na čelu – BAZU, NAZU, IAZU, UAZU, EAZU, AAZU... ili HAZU, to jest Belgijska, Nizozemska, Islandska, Ugandska, Etiopska, Aboridžinska... ili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Petak, 2. svibnja

Josip Perković samo je profesionalno dosljedan

Što su ti život, politika i sudbina! Komentator beogradske politike Lazanski ukorio je prije nekoliko mjeseci Mustača i Perkovića što nisu došli živjeti u Beograd, nitko ih ne bi izručivao, imali bi veliku mirovinu i ispijali kavu na Terazijama. Sad novine pišu, istina, s upitnikom, da je Perković u njemačkom zatvoru propjevao i da bi se moglo tražiti izručenje još podosta jugoudbaša zbog ubojstva i Đurekovića i još više od dvadeset hrvatskih emigranata. Ako je istina da sada Perković Nijemcima cinkari, nema u tome ništa čudno: prvo je bio jugoslavenski, onda hrvatski a sada je njemački udbaš. Profesionalna dosljednost.

>>Linićevi kumovi i prijatelji ne mogu biti krivi. Njihovo je kumstvo 
iznad institucija i pravde

>>Jesu li poslije Tuđmana bile hrvatske vlasti ili jugoslavenske vlasti u Hrvatskoj?