Gordane, pazi se ubit će te - zabrinuto mu je rekao otac dok ga je na pragu njihove stare zagrebačke vile u kolovozu 1991. ispraćao na još jedno bojište, piše magazin Oluja.
– Tata ne brini, tamo je primirje, idem snimiti, popričati s ljudima i odmah se vraćam – pokušao ga je umiriti Gordan Lederer. Kao ni prije, ni tada se nije bojao. Ali tata je imao pravo. Na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza taj HTV-ov snimatelj, novinar i fotograf je pogubljen. U vrijeme dok je s toncem i bliskim prijateljem Dražen Šimićem snimao hrvatske vojnike u akciji tijekom srpskih napada na Pounje, metak u njega ispalio je srpski snajperist Milan Zorić, dijete lokalnog kraja, koji se svrstao na agresorsku stranu, a koji se u toj krvavoj atmosferi nije libio ugasiti život nenaoružanog muškarca, koji je obavljao svoj posao.
A posao Gordana Lederera tada najhrabrijeg snimatelja javne televizije bio da Hrvatsku brani oružjem kojim je najbolje rukovao - kamerom od koje se nije odvajao. Upravo je nju držao u ruci kada ga je tog ljeta sustigao metak i pogodio ga u ruku i prsa, a potom su ga ozlijedili i geleri granate.
– To je bilo prvi puta da smo nas dvojica radili sa dvije kamere, ja sam otišao snimati na jednu stranu, Gogo na drugu. Pogodili su ga kad se našao na čistini. Osim snajperista bio je tu i Saša, dečko iz Zagreba od 19 godina koji je gađao iz RTG-a čiji su ga geleri pogodili – priča Šimić.
Da smrt Lederera nije bila slučajna javno je priznala neprijateljska strana. Iako se radilo o profesionalnom novinaru, ne vojniku, zapovjednik zagrebačkog zbornog područja JNA general Andrija Rašeta nije dopustio helikopterski let do bolnice u Zagrebu, da je odlučio suprotno Gordan Lederer danas bi vjerojatno navršio 55 godina. No, njegov organizam nije podnio sate i sate vožnje pa se negdje na putu njegov život ugasio, a imao je tek 33 godine.
– Bio sam kod kuće kada je nazvao Antun Vrdoljak, tadašnji direktor HTV-a i rekao što se dogodilo. Odjurio sam u bolnicu, a kada je stigao nije mu više bilo spasa. Ušao sam u sobu, njegovo je tijelo bilo prekriveno bijelom plahtom. Otkrio sam je, poljubio ga u čelo i izišao. Moja supruga nije imala snage za to – priča njegov otac Prvislav Lederer.
A neutješna majka Vlasta Lederer rukom je napisala javno pismo u kojem je obznanila da su za smrt njenog sina jedinca krivi četnici i JNA. I nije bila u krivu. Boško Kelečević, bivši načelnik KOS-a u Petoj vojnoj oblasti za jedne je novine izjavio da se radilo o likvidaciji: "Naša je služba i pripremila taj atentat. Četnici su bili obaviješteni od naše službe da ide na taj teren. Postojao je plan njegove likvidacije, kao i likvidacije još nekoliko novinara".
Pomilovali snajperista
U početku je bilo naznaka da će ubojicu hrvatski pravosudni sustav osuditi, no kasnije će se ispostaviti da su to bili samo titraji pravde koji su se brzo ugasili. Osam godina nakon smrti Lederera, 1999. Zorić je osuđen na Županijskom sudu u Sisku na 15 godina zatvora zbog ubojstva. Vrhovni sud poništio je tu odluku 2002. i Zorića oslobodio optužbi s objašnjenjem da je slučaj riješio Vojni sud u Zagrebu još 1996. kada je protiv Zorića obustavio kazneni postupak zbog primjene Zakona o općem oprostu. Odvjetnik obitelji Lederer sada se bori za obnovu postupaka, odnosno da se Zoriću sudi za ratni zločin. No, čak i da snajperist koji sada navodno živi u Banja Luci, snosi najstrožu sankciju, Prvislavu Ledereru to neće olakšati ranu.
– Moj život prestao je prije 22 godine. Do tada sam redovno odlazio u kazalište, na koncerte, godišnje sam u kinu znao pogledati preko dvjesto filomova. Sa svim time sam završio nakon njegove smrti – otkriva Lederer koji je upravo navršio 85 godina. Njegova supruga napustila je ovaj svijet nekoliko godina poslije Gordana, snašla ju je bolest, vjerojatno od tuge. Najveće veselje u nživotu Prvislava Lederera zasigurno je unuka Petra, koja je krenula putem svoje bake, Gordanove majke u Zagrebu završava studiji medicine. Kada je izgubila oca i ostala sama s majkom Anom Lederer, sadašnjom indendanticom HNK u Zagrebu, imala je samo pet godina. Poput oca odrasla je u kući blizu Britanskog trga koju je 1904. sagradio njezin prapradjed Adam Lederer, interesantno, jedan od osnivača hrvatskog radija. Upravo je njegove karakteristike naslijedio Gordan.
– Gordan je oduvijek bio poput djeda i mene, ozbiljan i racionalan, s njim nikada nije bilo problema. Sjećam se da se kao mali bojao visine i nije se želio popeti na toranja od čelika na Sljemenu. Kako bih ga riješio tog straha odveo sam ga na judo koje je trenirao cijelu mladost, a bio je i državni pravak. Kasnije je mnogo planinario – priča njegov otac sjedeći na fotelji okružen portretima svojih predaka i najbližih članova obitelji koje je sam naslikao prisjećajući se Goginih talenata. Tako je u srednjoj školi u gimnaziji u Klaićevoj Gordan imao trojku iz hrvatskog sve dok profesorica nije shvatila da uređuje školske novine koje su se ostalim učenicima jako sviđale, onda mu se smilovala i dala mu peticu.
Upisao je strojarstvo, no na trećoj se godini predomislio i iz trećeg pokušaja upisao Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost s time da je kasnije upisao.
Jedno je vrijeme radio u Croatia filmu, a onda se 1986. zaposlio na HTV-u gdje je snimao raznorazna događanja od dočeka Nove Godine, zasjedanja Sabora do nogometnih utaknica s time da su šefovi vrlo brzo uočili njegove afinitete i slali ga na razna zaraćane podučja poput Kosova, Irana, Slovenije.
Vozili po srpskim selima
Radeći na javnoj televiziji sprijateljio se sa Šimićem, a zajedno su sanjali o vlastitoj produkciji dokumentarnog filma.
– Jako mi nedostaje. Strašno sam volio raditi s njim, nas dvoje bili smo savršen par na terenu jer smo se međusobno nadopunjavali i jako se dobro slagali. Sada kad imam kompletnu opremu i sve što bi nam trebalo, njega nema. Bio je izuzetna osoba, iznimno načitan. U to doba imali smo nevjerojatne drskosti, inata i hrabrosti. Recimo, vozili smo se po srpskim selima sa zagrebačkim registracijama, a kad su nas jednom potjerali iz Knina vratili smo se iduće jutro. Ne znam bi li se to sada usudio napraviti – prisjeća se Dražen Šimić.
Njegovom je prijatelju, prema nacrtu Prvislava Lederera posignut spomenik na mjestu pogibije na brdu Čukur.
>>'Oba su pala' - Filip Gaćina nakon rata je poginuo kao pirotehničar