Legenda kaže da je kralja Zvonimira zatukao narod

Potkraj 11. stoljeća dušama i srcima ljudi na srednjovjekovnom Zapadu ovladao je križarski pokret. Iz njega su izrasli vojni pohodi čiji je cilj bio oslobođenje najsvetijih mjesta kršćanske vjere od muslimanske vlasti. Groznica koja je tada obuzela zapadno kršćanstvo utjecala je i na hrvatske zemlje. Najraniji događaj koji srednjovjekovnu Hrvatsku povezuje s križarskim pokretom nasilna je smrt kralja Dmitra Zvonimira (1075.-1089.). Prema legendi, iz zapisa od 14. do 16. stoljeća, Zvonimir je ubijen jer je pokušao okupiti vojsku i pridružiti se križarima.

Tragom Petra Pustinjaka

Priča kaže da se hrvatskom kralju s molbom za sudjelovanje obratio rimsko-njemački car (Henrik IV.) uz znanje pape (Urban II.) i Zvonimir je sazvao sabor kod pet crkava na Kosovu blizu Knina. Kad je plemićima i narodu iznio prijedlog, oni su vikali na njega da ih želi odvesti iz njihovih domova i od njihovih žena i djece, a samo zato da bi s papom i carem otimao mjesta gdje je Isus bio raspet i gdje mu je grob. Ljutiti, skočili su na kralja koji nije ništa slutio, i ranili ga do smrti. Ova pripovijest kad se sravni s činjenicom da je Zvonimir umro i prije nego što je križarski pokret uopće zaživio, nikako ne može biti vjerodostojna. Prije je odraz kasnije svijesti o utjecaju križarskih pohoda na hrvatske zemlje.

Vjerodostojni podaci o prolasku prvih križara kroz hrvatske krajeve tiču se 1096. godine. U ljeto te godine dio je križarske vojske predvođen donjolotarinškim vojvodom Gotfridom Bujonskim (1060.-1100), budućim prvim kraljem Jeruzalemskog Kraljevstva, prošao današnjom istočnom Hrvatskom. Donji tok Drave prešli su na drvenim splavima vjerojatno kod Vaške i produžili starom rimskom cestom do Osijeka. Odande su se preko Vinkovaca spustili do Save i nastavili putovanje na istok. Ovim putem je prethodno u proljeće prošlo i mnoštvo običnih ljudi i siromaha pod vodstvom Petra Pustinjaka koji su također željeli sudjelovati u križarskom pohodu.

Druga je križarska skupina prolazila zaleđem istočne jadranske obale na samom kraju godine, u prosincu. Tom je vojskom zapovijedao grof Rajmund IV. Tuluski (1052.-1105.). Prolazak križara zbio se nekoliko mjeseci prije presudnog boja kod planine Gvozd (Petrova gora) između četa hrvatskoga kralja Petra i ugarskoga kralja Kolomana (rano proljeće 1097.). Otuda nepovjerenje i strah hrvatskog seljaka prema velikoj i dobro naoružanoj stranoj vojsci sa sjevera. Prave namjere došljaka bile su poznate zacijelo samo najvišemu sloju društva u Hrvatskoj i Dalmaciji, osobito svećenstvu.

Četvrti je križarski pohod postao zloglasan po zločinu križarsko-mletačke vojske počinila nad Zadrom. Kako francuski vitezovi i velikaši koji su se okupili u Veneciji nisu imali čime platiti prevozninu na Istok, mletački je dužd Henrik Dandolo predložio križarskim vođama da dug otplate osvajanjem grada koji je tada bio pod vrhovništvom ugarsko-hrvatskog kralja.

Iako su se neki križari odvojili, ne želeći sudjelovati u nedostojnom pothvatu, a papa Inocent III. zaprijetio je izopćenjem iz crkve onima koji bi se drznuli pridružiti Mlečanima u napadu na kršćanski grad, Zadar je ipak osvojen u studenom 1202. godine, a Mlečani i križari podijelili su se i opljačkali grad. U proljeće 1203. nastavili su pohod koji je završio osvajanjem Konstantinopola i rušenjem Bizantskog Carstva.

Zavjetovao se ocu

Peti križarski pohod je u Hrvatsku stigao zahvaljujući ugarsko-hrvatskom kralju Andriji II. (1205.-1235.). On se još ocu Emeriku zavjetovao da će poći u križarski rat. Andrija je 1217. godine na čelu vojske prošao Slavoniju i Hrvatsku i preko Zagreba, Bihaća i Knina stigao 23. kolovoza u Split, gdje se s četama ukrcao na lađe koje su ga imale prevesti u Svetu zemlju. Kralju su se na njegovu putu kroz Hrvatsku bili pridružili i pojedini slavonski i hrvatski velikaši, poput moćne obitelji Babonića, priloživši i novac u potporu pothvata – odani kralju čiji je pohod ostao bez pravih rezultata.