Bivša košarkaška zvijezda Košarkaškog kluba Jugoplastika Mihajlo Manović danas živi kao beskućnik, a osim mirovine od sto eura, zarada mu je sakupljanje plastičnih boca.
– Bio sam "enfant terrible" svoje generacije, dečko kojemu se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj je uzlet započeo kad sam, kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja u prvom timu "Radnički" prešao u redove KK "Split", koji je 13. siječnja 1968. odlukom Gradskog komiteta SK Jugoslavije postao "Jugoplastika" jer je istoimeni proizvođački div postao službeni sponzor kluba. Prije toga bio sam u Splitu samo dvaput: jednom na proputovanju, to jest prije nego što sam se ukrcao za Badiju na Korčuli, i jednom na utakmici s "Radničkim". Split je za mene bio "cvit Mediterana", san koji mi se ostvario na najljepši način: ej, mlad, s dobrim ugovorom, i pun entuzijazma pod koševima! U mojoj su generaciji igrali velikani poput Damira Šolmana, Kreše Ćosića, Dragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani – prisjetio se svojih početaka za Slobodnu Dalmaciju.
– Nakon što sam zaigrao za reprezentaciju Srbije za Kup republika u Ljubljani, što je bio filter za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, zapazio me trener "Zadra", pokojni Enzo Sovitti, te pozvao u "Split". Bilo mi je divno, a i klub je doživio svoje najbolje godine. Do 1977. godine, dakle tijekom desetogodišnjeg razdoblja, osvojili smo niz velikih pobjeda; izdvajam Kup i prvenstvo SFRJ i Kup Radivoja Koraća – prepričao je Manović.
1971. godine se oženio, a šest godina kasnije dobio je sina Jovana.
– Osamdesete su za mene bile puno lošije od sedamdesetih, kad mi je takorekuć cijeli svijet bio na dlanu. Ipak, smogao sam snage i krenuo dalje nakon što sam praktično izbačen iz "Jugoplastike" bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju malog sina te bio zahvalan Marijanu Zecu, direktoru transporta u građevinskom poduzeću "Pomgrad", što mi je ponudio radno mjesto vozača FAP-a 114; svaki sam dan, ukratko, vozio šleper na relaciji betonara Stinice - Mertojak - Klis-Kosa po žalo, i tako nekih godinu dana, dok nisam "avancao" i prešao u poduzeće "Jugoplastika" – rekao je.
Jedno vrijeme bio je i trener juniorske ekipe u Jugoplastici, a kada je počeo Domovinski rat, kaže, morao je otići iz Splita.
– Jovan i ja otišli smo u stan k mojoj staroj majci u Beograd, te živjeli u zajednici s njom i mojoj sestrom i njenom familijom. Snašao sam se opet, morao sam, mada mi se dogodila teška ironija: u Splitu sam bio "četnik", u Beogradu "ustaša" – prisjeća se.
Život mu je promijenilo ubojstvo sina 2007. godine, a nakon toga se teško razbolio.
– Operirao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaesterca, te skoro umro od sepse. Tada mi je liječnica u Beogradu rekla da sam sepsu preživio kao medicinski fenomen, a to jedino mogu zahvaliti snažnom sportskom organizmu koji je pregrmio ono što drugi ne bi mogao. Otišao sam u mirovinu, majka je preminula, stan u Beogradu je pripao sestri koja je također preminula a njezina djeca su ga prodala. Ostao sam sam, bez ičega; danas mi je jedina nekretnina u glavnom gradu Srbije sinovljev grob na Bežanijskoj Kosi, koji pohodim dvaput godišnje jer je autobusna karta od osamdeset eura preskupa za nekoga tko ima penziju sto eura kao ja – dodaje.
>> Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj
.....kad ste bili slavni razbacivali ste se lovom................trebali stepametno ulagati kao Nadan Vidošević, Sanader i ostali doličnici lijepe naše......