Nakon premijere u Beogradu, uskoro će i gledatelji u Zagrebu moći vidjeti film “Bit ćemo prvaci svijeta”, koji govori o generaciji košarkaša bivše Jugoslavije koja je na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. ispred Rusa i Amerikanaca prvi put postala prvak svijeta.
Legendarni igrač zagrebačke Lokomotive Nikola Plećaš (67), kojemu su prepune tribine na prvenstvenim i reprezentativnim utakmicama skandirale “Sveti Nikola”, bio je istinska zvijezda ne samo u Zagrebu nego i cijeloj bivšoj državi. Čovjek koji je s Lokomotivom osvojio prvi međunarodni kup – Kup Radivoja Koraća 1972., te s reprezentacijom bio prvak svijeta i Europe, i osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Meksiku, živi kao umirovljenik u Zagrebu. Bio je na premijeri filma u Beogradu, a nakon povratka, s njim smo razgovarali o životnoj kalvariji koju je prošao nakon završetka karijere, ali i o vremenima kada je kao igrač oduševljavao ljubitelje košarke na prostorima bivše države.
Kako ste doživjeli film?
– Film je vrlo emotivan. Za mene je lokalnog karaktera jer su četiri glavna lika ljudi iz Beograda – Nebojša Popović, Borislav Stanković, Radomir Šeper i profesor Aca Nikolić. Po meni je nezasluženo u prvi plan stavljen Popović koji se proteže kroz cijeli film, a marginalizirana je uloga profesora Aleksandra Nikolića koji je istinski tvorac kvalitetne košarke u Jugoslaviji. Najvažnija stvar u filmu po meni je činjenica da je zapisano da smo postali svjetski prvaci. Imam dojam da je u Hrvatskoj zabranjeno govoriti o tome da smo bili svjetski prvaci, a ne bi trebalo zaboraviti da je svjetsko zlato u Ljubljani 1970. iznijela petorka iz Hrvatske – Krešimir Ćosić, Petar Skansi, Damir Šolman, Ratomir Tvrdić i Nikola Plećaš. I šesti igrač Vinko Jelovac bio je iz Hrvatske. O svjetskim prvacima se priča svuda oko nas, ali ne i u Hrvatskoj koja je dala najveći doprinos toj medalji.
Zašto je to tako?
– To bih ja trebao pitati vas novinare. Vi imate pristup svim ljudima iz hrvatskog košarkaškog vrha i možete ih pitati zašto to nitko u Hrvatskoj ne priznaje i tome ne daje nikakav značaj.
Naslov svjetskog prvaka iz Ljubljane neki smatraju kamenom temeljcem uspjeha košarke na ovim prostorima. Jesu li u pravu?
– Temelji su postavljeni nakon osvajanja srebra na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968., a kada smo osvojili titulu u Ljubljani, nastala je erupcija oduševljenja. U svakom se dvorištu dizao koš, košarka je postala popularna i to je trajalo sve do raspada Jugoslavije. U to vrijeme imali smo vrlo jaku ligu i bilo je teže postati prvak Jugoslavije nego osvojiti naslov europskog prvaka. Slijed te selekcije išao je sve do 1992. kada je Hrvatska na Olimpijskim igrama osvojila srebrnu medalju i kada počinje pad naše košarke. To se poslije događa i u Srbiji. Razlog tome je u radu i vođenju samih selekcija i odabiru jer talenata ima.
U čemu je osnovni problem?
– Čini mi se da nema strpljenja da se daje prostora mladim igračima da dokažu svoj talent i da postanu veliki igrači. Menadžerstvo i trgovina dovode do toga da se kupuju loši američki igrači. Puno više bismo dobili da dajemo šansu našim nadarenim igračima.
Košarkaška ste legenda. Međutim, u Hrvatskoj ste zaboravljeni. Zašto?
– Odgovor na to pitanje trebali bi dati ljudi iz vrha hrvatske košarke. Vjerojatno mnogima nije odgovaralo da se čuje ime Nikole Plećaša. Ima ljubomornih i zavidnih ljudi, ali me čudi da ljudi koji se bave sportom dozvoljavaju da se zanemaruje određena veličina i vrijednost čovjeka koji je dosta toga postigao za grad u kojemu živi. Nažalost, u ovome gradu ne priznaju se sportske veličine. Nisam zaboravljen samo ja, nego i plejada velikih nogometaša, odbojkaša, vaterpolista... Tko priča o Nikoli Dragašu, trostrukom svjetskom prvaku, a da ne govorimo o Dragutinu Šurbeku, čovjeku koji je sve nas zadivljavao svojim medaljama. Zagreb je grad koji ne valorizira vrijednost tih bivših sportaša koji su ostvarili velike uspjehe.
Tadićev poziv u Srbiju
Godinama ste bili bez posla. Je li vam se itko obratio i pitao vas kako živite, može li vam se pomoći?
– Ne! Kao da su željeli da se to događa meni i da ja napustim ovu državu. Međutim, ja to nisam učinio. Nakon 14 godina bez posla Duško Ljuština, Josip Čorak i Marijan Mlakar izvršili su pritisak na gradonačelnika Bandića da me zaposli.
U vrijeme kada ste bili bez posla, bivši srpski predsjednik Boris Tadić zvao vas je da se preselite u Srbiju kako biste dobili tamošnju visoku mirovinu koju dobivaju osvajači medalja na velikim natjecanjima. To ste odbili?
– Rođen sam i odrastao u Hrvatskoj. Moji preci su iz ove države. Činjenica jest da mi je gospodin Tadić, kada sam bio na premijeri filma o Radivoju Koraću, čuvši da sam tolike godine bez posla rekao: “Dobro, Nikola, što čekaš, što ne dođeš u Srbiju da to odmah riješimo.” Dvoumio sam se hoću li se odazvati pozivu, ali prevladala je činjenica da ovdje imam veliku obitelj i bojao sam se posljedica koje bi mogle uslijediti nakon mog odlaska. Nisam htio napustiti obitelj i otići u Beograd.
Jeste li ipak očekivali da će vam netko u Hrvatskoj ipak priznati da ste bili veliki košarkaš i osvajač najsjajnijih medalja?
– Nisam očekivao ni da će dres s mojim imenom objesiti u Ciboni. Drago mi je da mogu ugodno živjeti. Jedno vrijeme bilo mi je teško jer je samo žena radila. Iz košarke nisam izišao materijalno osiguran pa da sam mogao lagodno živjeti bez posla. Navikao sam na to još za vrijeme igračke karijere. Ni moj me trener nije štitio, nego me na prijevaru izbacio iz reprezentacije i kluba.
O čemu je riječ?
– Uoči odlaska na Olimpijske igre u Montreal 1976., Lokomotiva je napravila reklamu u kojoj smo Andro Knego i ja za istim stolom pili čaj. Zbog toga ja nisam otišao na Olimpijske igre jer sam navodno kršio pravila amaterizma, a Andro Knego je otišao. Režiser spota bio je Anton Vrdoljak, a scenarij su napisali Vrdoljak i Mirko Novosel. Poslije Vrdoljak postaje predsjednik Olimpijskog odbora i ne mari za to što ja ne radim. Tadašnji predsjednik KSJ-a spriječio me da odem na pripreme i isključio me iz reprezentacije, a Novosel se s time složio.
Zanijekao vas je i klub čija ste legenda?
– Sve što je vezano uz Lokomotivu i Nikolu Plećaša oni pokušavaju prešutjeti. Osvajanje Kupa kupova 1982. slavili su kao prvi trofej, a prešutjeli su da je Lokomotiva 1972. osvojila prvi međunarodni trofej – Kup Radivoja Koraća. Čak je i knjiga “Vukovi s Tuškanca” dosta falsificirana da bi se umanjila vrijednost Nikole Plećaša.
Tito: “A gdje je Brko?”
Zove li vas Cibona na svoje proslave?
– Ispred Grada bio sam čak predložen u Skupštinu Cibone. Imao sam besplatnu kartu za Cibonine utakmice, ali sam doživio da mi nije dopušten ulazak na finalnu Ciboninu utakmicu u Draženov dom. Doživio sam to i ove godine zbog toga što je Aco rekao kako se ulaznice ne mogu dobiti jer klubu treba pomoći i da treba platiti članske ulaznice. Zahvalio sam se i rekao da ako ja moram platiti ulaznicu, onda i ne trebam dolaziti. Žena i ja odemo pogledati Cedevitu. Oni se izuzetno korektni, Cedevita me više cijeni nego klub iz kojeg sam ponikao.
Zašto nikada niste otišli u inozemstvo?
– Smatrao sam da ću se poslije karijere moći zaposliti i normalno živjeti kao i svaki drugi građanin. “Čika” Aca Nikolić me 1971. zvao da dođem u Varese. Tada sam imao 23 godine i bilo je nemoguće otići jer je tada na snazi bio zakon po kojem se prije 28. godine ne može u inozemstvo. Ima anegdota sa Šekularcem, imao je poziva da ide van, ali zbog godina nije mogao. Išao se žaliti drugu Titu, a on mu je rekao: “Ti trebaš igrati ovdje da zabavljaš naš narod, a ne vani.”
I vi ste doživjeli zanimljivu anegdotu s Titom nakon osvajanja zlata na SP-u u Ljubljani?
– Na pripremama smo rekli da ćemo pustiti brkove, a ja sam se zarekao da ću ih obrijati ako osvojimo zlato. To se i dogodilo. Nekoliko dana nakon osvajanja pozvani smo kod Tita, a za vrijeme druženja on je upitao: “A, gdje vam je brko?” Nije bitno to što on pita gdje sam ja, nego je bitnije to što je tadašnji predsjednik države pratio prvenstvo i zapamtio nas kako izgledamo i zanimao se kako ćemo igrati.
Jedno vrijeme ste se nakon završetka karijere bavili trenerskim poslom?
– Bio sam trener u Mladosti, klubu u kojemu sam počeo igrati. Poslije sam radio kao trener u Sloveniji, bio sam dvije i pol godine trener u Luksemburgu, a nakon povratka uveo sam Kvarner u Prvu ligu. Pozvan sam 1990. da budem na čelu struke Borca iz Banja Luke, no došao je rat i odlučio sam ne ići u Banju Luku. Društvo u našemu savezu to je protumačilo kako je njima odgovaralo i za mene posla u hrvatskoj košarci više nije bilo.
Boli li vas takav odnos?
– Nije mi dozvoljeno ni da budem delegat na utakmicama Prve lige. Ali, veliku snagu i zadovoljstvo daje mi činjenica da me ljudi na ulici i sad prepoznaju, prilaze mi, čestitaju i govore da sam ih oduševljavao igrama. To je nešto što briše sve neugode koje sam doživio.
>> U kina stiže "Bit ćemo prvaci svijeta", filmska priča o legendama
Ako je to točno onda je to zbilja sramota.Nadam se da ga neki mlađi šljaker u Ciboni nije možda prepoznao ili da možda uopće nije ni čuo za njega. Po meni Plečaš je najbolji igrač Lokomotive (kasnije Cibone) svih vremena. Svaka čast Kreši Čosiću i Draženu Petroviću,oni su isto bili veličine ,igrali su i u velikim stranim klubovima ali mi je Plečaš uvijek bio prirastao srcu. Onda je bilo gotovo nemoguće otići u neki strani klub a među američke profesionalce i nemoguće. Mi o tim profesionalcima nismo ništa ni znali. Njegova utakmica finala kupa Radivoja Koraća protiv OKK Beograda kada je nakon poluvremena imao 4 osobne i u nastavku de facto sam (dobro nije sam ali bio je za klasu bolji od ostalih tadašnjih igrača-koji nisu bili loši) donio pobjedu. Pamtim i njegov (meni najdraži koš) protiv Partizana kada Čermak tri sekunde prije kraja dovodi Partizan u vodstvo 100:99 a Plečaš u zadnjoj sekundi postiže koš bacivši loptu gotovo preko čitavog terena. No možda ipak tu zaborav ima veliku ulogu.Kada sam bio puno mlađi nego sada,meni isto gotovo ništa nisu značili veliki igrači koji su igrali prije 10,20 ili 30 godina.Tada nije bilo ni televizije,filmski zapisi su bili rijetki i rijetko ili uopće nikada ih nismo ni vidjeli i ondašnje zvijezde je jednostavno prekrio zaborav.Plečaš je pak bio aktivan kada je televizija postojala ali osim direktnih prijenosa vjerojatno postoje u odnosu na danas još rijetki tv zapisi o njemu a oni tonski još su rijeđi.Danas tj zadnjih 10-20 godina tehnologija je uznapredovala.Čak io prosječnim osobama iz sporta posto bezbrojne snimke i zapisi koji se onda ponekad do besvjesti vrte na desecima televizija i onda nam te osobe ,barem sada,lakše ostaju u sjećanju. To je doduše nepravda jer oni kojih nema u medijima uopće nisu poznati novijim generacijama. Da ne dužim-Nikola,mi generacija rođena pedesetih, nikada te nećemo zaboraviti.