U Barcelonu, glavni grad Katalonije, na desetu obljetnicu europsko-mediteranske konferencije Euromed, koja je u cijelosti bila posvećena borbi protiv terorizma, stigli su svi europski šefovi država, ali gotovo nijedan arapski predsjednik. Nije čak bilo ni šefova onih arapskih zemalja na Sredozemlju poput alžirskog Buteflike, egipatskog predsjednika Mubaraka ili Sirijca Bashira. Tuniski predsjednik Ben Ali obrazložio je svoj nedolazak izravnim i za EU neugodnim riječima: "Neće me, valjda, Europljani učiti demokraciji!"
U medijima europskih metropola cijeli je neuspjeh objašnjen kao još jedno arapsko odbijanje zapadne demokracije. Međutim, to je tek mali dio problema. Uzmimo, primjerice, Egipat. Hosni Mubarak je dugogodišnji zapadni saveznik, koji se autoritarnim metodama već više od 30 godina održava na vlasti. S druge strane, Egipat je domovina Muslimanske braće, čija je politička djelatnost od njihova osnutka 1928. godine prisutna u svim arapskim zemljama. Egipat je važan jer sve što se događa na Nilu, prije ili kasnije, bitno će utjecati na događaje diljem arapskog svijeta. Nedavni izbori u Egiptu pokazali su da Muslimanska braća, čija je djelatnost i politička i socijalna i humanitarna, na izborima uvijek osvajaju najmanje četvrtinu glasova. Europljanima Mubarakova represivna vlast, naravno, ne odgovara, ali mršte se i na Muslimansku braću.
Tu nastaje prva europska dvojba. Naime, ako Zapad pomaže antidemokratskim arapskim režimima, usmjerit će vodu na mlin islamističkih političara. Ako se pak zauzme za slobodne izbore, EU može biti siguran da će Muslimanska braća, ali i Hamas ili Hizbollah i kako se sve ne zovu, na izborima dobivati većinu! Napokon, i iranski predsjednik Ahmadinejad, kojega prozivaju i u Bruxellesu i u Beču, na vlast je došao na demokratskim izborima.
Drugi, možda glavni nesporazum između EU i Arapa, nastaje kada zapadni analitičari najprije postave pitanje hoće li se Muslimanska braća, kada na demokratski način dođu na vlast, odnositi demokratski prema drugima. To, inače, legitimno pitanje neumjesno je kada je riječ o mukotrpnom stvaranju međusobnog povjerenja. Poznato je, da je EU već započeo pregovore o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom i Crnom Gorom. Ako su u Bruxellesu zaboravili da su srpski počinitelji na pragu 21. stoljeća u Srebrenici, u srcu Europe, počinili genocid nad više od 8000 muslimana, u arapskom svijetu to sigurno nije zaboravljeno. Izjava tuniskog predsjednika Ben Alija, koji je spomenut na početku ovog teksta, upućena europsko-mediteranskom summitu u Barceloni, mogla bi se i tako protumačiti. Hoće li se EU ikad ispričati za Srebrenicu?