Velimir Visković ugledni je leksikograf, književni kritičar i glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije. Ima i svoje mišljenje o novom prijedlogu lektire.
– Godinama uređujem enciklopedije pa sam se naviknuo da se duhovi uzbude oko toga kako je pojedini pisac zastupljen, koliko redaka ima. Isto je i s nastavnim programima. Uvrštenje u lektiru priznanje je da ste postali dio književnoga kanona, osobito je to važno za živog pisca. Nisam točno pobrojio sve naslove, ali mislim da je na popisu prijedloga lektire više od 300 naslova, a godišnje se preporučuje integralno čitanje tek desetak djela. Pri tome je jako važna uloga nastavnika koji ima mogućnost izbora lektire, ali ovaj program omogućuje da i sami učenici mogu participirati, osobito u biranju suvremenih naslova. Mislim da se time željelo izbjeći ono što se dosad znalo događati: da popis lektire bude tijesno povezan s osjećajem prinude. Obvezatna lektira postajala je time sinonim za dosadu koja trajno odbija mlade od knjige. Kreatorima ove reforme nije bio cilj samo izlaganje “stalnog postava” u imaginarnom muzeju hrvatske književnosti, već pokazivanje kako hrvatska, pa i svjetska književnost jesu u dosluhu sa suvremenim vremenom. Učenika se mora uvjeriti da književnost govori i o iskustvu suvremenog čovjeka, a nije papirnati dokument kulturnog nasljeđa iz minulih epoha. Velika opasnost dosadašnjeg modela bio je vrlo strog kanon, gdje se inzistiralo, pogotovo u nižim razredima srednje škole, na masi naslova iz najranijeg razdoblja hrvatske književnosti, danas razumljivih samo specijalistima. Tu vrstu literature ljudi s petnaest-šesnaest godina doživljavaju kao muzejski eksponat. Koliko god to jesu temelji hrvatske kulture i nacionalnog identiteta, za suvremenu djevojku ili mladića to je i nerazumljiv jezik.
Ne bi li u kanonu ipak trebalo naći mjesta za Marka Marulića?
Marko Marulić svakako ide u nacionalni kanon jer njegovo djelo simbolički označuje sam početak autorske hrvatske književnosti. “Judita” je danas djeci teško razumljiva, ali tu treba napraviti kompromis. Najprimjerenije je da se prezentiraju odabrane stranice iz “Judite” te da nastavnik rastumači tematiku djela i kulturno-povijesni kontekst. Kad je riječ o starijoj hrvatskoj književnosti, u novom se popisu pojavljuju tri kapitalna pisca: uz očekivane Držića i Gundulića, tu je i Bunić Vučić, koji je zadnjih trideset godina isplivao kao vrhunski pisac hrvatskog baroka (što je zasluga barokista Pavličića, Dunje Fališevac i Kravara). Gundulić nije zastupljen “Osmanom”, koji jest njegovo ključno djelo, nego “Dubravkom” koja je puno jednostavnija po strukturi.
Nedostaje li vam neki pisac?
Dosta je spominjan Homer. Priznajem, i meni nedostaje. Ali teško je očekivati da mladi čitaju kompletnu “Ilijadu” i “Odiseju”. Svakome upućenijem nedostaje i “Don Quijote”, ali kako svladati taj golemi roman u mladosti?! Mogu reći lokalpatriotski da mi nedostaje i Andrija Kačić Miošić, ali moguće je da i lokalne sredine reintegriraju u nastavni proces pisce važne za te sredine. Kada je riječ o suvremenoj književnosti, program je radio netko tko ima izuzetno dobar uvid u književnost 20. stoljeća. Kad je riječ o osnovnoj školi, nedostaju mi pisci kao što su Ferenc Molnár ili Erich Kästner, ali razumijem da su se afiniteti promijenili i da će suvremenim klincima Sue Townsend i Adrian Mole biti zanimljiviji nego dogodovštine dječaka iz Pavlove ulice.
Je li vam neko ime zasmetalo?
Sva imena koja su na popisu to i zaslužuju. Ostavimo postrani pisce koji su nezadovoljni jer nisu ušli u lektiru. Dosta ljudi postavlja pitanje što tu radi Ante Tomić s romanom “Što je muškarac bez brkova”. Ali to je jedan od najboljih humorističnih romana hrvatske književnosti, a to je žanr u kojem smo izrazito siromašni. Vjerujem da je to jedna od onih knjiga koju će prosječan učenik sa zanimanjem pročitati i vidjeti da hrvatska književnost nije samo tmurna. Na popisu su i drugi pisci iz generacije “fakovaca”. Tu je Jergović koji sigurno ide u taj vrh i Zoran Ferić s “Anđelom u ofsajdu”. Tu zbirku novela već možemo proglasiti kanonskom.
Njih dvojica zaslužuju uvrštenje. Netko je postavio pitanje zašto bi Dubravka Ugrešić bila u lektiri. Pa ona je danas naš najcjenjeniji i najnagrađivaniji pisac u svjetskim razmjerima. Od upućenih ljudi sam čuo da je prošle godine bila u najužoj konkurenciji za Nobelovu nagradu, koju je očito trebao dobiti netko iz slavenskog svijeta. Naposljetku je nije dobila, ali dobila je američku nagradu Neustadt. Predložena “Štefica Cvek” nije najprimjereniji izbor; bilo bi bolje da je predstavljena “Muzejem bezuvjetne predaje”, “Forsiranjem romana-reke” ili “Babom Jagom”.
Štulić već protestira što je ušao na popis?
Mislim da je dobro da su u lektiru integrirana i neka ključna imena tzv. popularne kulture poput Arsena Dedića i Štulića. I sâm sam Dedića (koji je pisao i neuglazbljenu poeziju), Štulića i još neke kantautore uvrstio u abecedarij Hrvatske književne enciklopedije. Vrhunska djela suvremene pop kulture trebaju biti među lektirnim naslovima. Štulić je najveći pjesnik iz generacije rokera afirmiranih osamdesetih godina, ali prihvaćajući samog sebe kao dio lektire, iznevjerio bi svoj rebelski imidž, “prodao bi se establišmentu”. Ali htio on to on ili ne – on je dio suvremene hrvatske kulture i književnosti.
Čula se primjedba da se u Srbiji i Sloveniji čita više hrvatskih pisaca nego u Hrvatskoj? Imamo li dovoljno pisaca iz regije u lektiri?
Nemam potpun uvid u njihove školske programe, ali mislim da je posrijedi pretjerivanje S. P. Novaka, koji voli tvrditi da Srbi više skrbe o hrvatskoj književnosti od Hrvata. U Srbiji posebnu pozornost pridaju dijelovima starije hrvatske književnosti, koju nazivaju “starom dubrovačkom književnošću”. Imaju, zapravo, imali su, tradicionalno jaku katedru za taj predmet na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trebalo bi provjeriti koliko su Držić i Gundulić zastupljeni u srpskoj lektiri. Mislim da je posljednji rat i njima razjasnio da su konstrukcije o serbokatoličkom Dubrovniku tlapnja, nešto što je postojalo u 19. stoljeću, ali je danas puki anakronizam. Što se tiče srpskih pisaca u našem programu, zapravo ih nema. Osim Ive Andrića koji pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti, primijetio sam jedino Danila Kiša, pisca svjetske reputacije važnog za formiranje kvorumaškog naraštaja.
A Čopić?
“Ježeva kućica” je dio lektire u osnovnoj školi o čemu se prije petnaestak godina vodila velika rasprava. Ostala je i u ovom programu. Taj je naslov devedesetih bio prognan, no vraćen je. Nisam primijetio Zmaj Jovu Jovanovića, koji je prije stvaranja jugoslavenske države bio prisutan u Hrvatskoj. Ali dobro, valjda su ta vremena prošla.
Kako je prošao Krleža?
Izbor njegovih djela je standardan: “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Gospoda Glembajevi”, “Balade Petrice Kerempuha”, izbor iz poezije. Dobro je reprezentiran. Ali sve to govorimo napamet, jer tamo je 300 naslova, a profesori će u školama koje nisu strukovne izabrati četrdeset naslova.
U lektiri su i neki mladi autori?
U popisu za srednje škole su Ivana Simić Bodrožić i Maša Kolanović, koje su u tridesetim godinama života. Ako se želi da program ne bude štrebanje činjenica o veličini hrvatske književnosti, nego da ponudi izbor djela koja mogu potaknuti mlade na daljnje čitanje, to nije loše. “Hotel Zagorje” i “Sloboština Barbie” mogu korespondirati sa senzibilitetom suvremenog čitatelja.
Mistificiramo li lektiru?
Pomalo da. Puno toga ovisi o nastavnikovoj sposobnosti da približi učeniku djela iz književnoga kanona. Važno je da imamo lektirni popis koji se može korigirati, pa se može u njega unijeti i nešto što je propušteno. Mislim da je smjer kojim su krenuli reformatori na čelu s gospodinom Jokićem dobar. Hrvatsko školstvo treba modernizirati, dovesti ga u vezu s potrebama gospodarstva i željama jedne nevelike ali samosvjesne nacije da očuva nacionalni identitet. Oni koji prate moje djelovanje, znaju da nisam blizak aktualnoj vlasti. Ali ovaj program, iza kojega je entuzijastično stao i novi resorni ministar, spreman sam poduprijeti. Bilo bi dobro da se sa što većom suglasnošću donese ovaj načelno dobro postavljen program školske reforme. On polazi od pretpostavke da su društvu potrebni kreativni građani koji misle vlastitom glavom, a ne slijepi podanici.
>>'Izbace li Homera, mladi će možda znati samo za Homera Simpsona'
Nije problem u ovom popisu lektire samo taj što je maknut Marulić, što nema djela svjetske književnosti kao što je Don Quijote, već i u tome što se na taj popis uvode knjige koje se mogu svrstati u čistu pornografiju i čija je namjera izopačivanje djece. Tj, imamo na djelu Jovanovićev program spolnog (ne)odgoja kroz lektiru. Koristim priliku da postavim jedno pitanje: Zoran Ferić je osoba koja piše najtvrđu pornografiju. Kako taj čovjek može predavati djeci u školi, i to ni manje ni više nego nastavu hrvatskog jezika, koja je najpogodniji predmet za ideološku indoktrinaciju djece i nametanje im svih ružnih liberalno-pornografskih stavova nastavnika koji im predaje? Čovjek koji piše pornografiju nema što tražiti u školi na nastavi hrvatskog jezika. --- No nije problem ovog kurikula samo lektira: Činjenica je da se njime praktički ukida nastava gramatike hrvatskog jezika, što je nezamislivo i u jednoj normalnoj državi. Nastava gramatike trebala bi se, naprotiv, značajno povećati u odnosu na nastavu lektire, pogotovo u osnovnoj školi u kojoj bi trebala činiti većinu nastave hrvatskog jezika, tako da djeca ne izlaze iz OŠ nepismena. Tek u srednjoj bi trebalo povećati udio lektire u nastavi, i to biranim djelima koja spadaju u kanon obrazovanja i odgoja mladog čovjeka - a u što sigurno ne spadaju Tomić, Ferić i slični. Ako je smisao cijele ove priče puko podizanje broja ljudi koji čitaju (jer se stalno govori o tome da se kod nas malo čita), onda je to besmisleno: Ne može kvanititeta čitanja smeća biti pokazatelj uspješnosti obrazovnog sustava.