Intervju: Velimir Visković

Lektira ne smije biti sinonim za dosadu

Foto: Anto Magzan/Pixsell
22.08.2012., Zagreb - Velimir Viskovic, hrvatski knjizevni kriticar, esejist i leksikograf. Photo: Anto Magzan/PIXSELL
Foto: Grgur Zucko/PIXSELL
12.10.2015., Zagreb - Promocija knjige Velimira Viskovica Rat za enciklopediju odrzana je u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt. Photo: Grgur Zucko/PIXSELL
12.03.2016.
u 08:23
O novom lektirnom popisu koji je uzburkao javnost govori poznavatelj hrvatske književnosti, leksikograf, urednik i književni kritičar, Velimir Visković
Pogledaj originalni članak

Velimir Visković ugledni je leksikograf, književni kritičar i glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije. Ima i svoje mišljenje o novom prijedlogu lektire.

– Godinama uređujem enciklopedije pa sam se naviknuo da se duhovi uzbude oko toga kako je pojedini pisac zastupljen, koliko redaka ima. Isto je i s nastavnim programima. Uvrštenje u lektiru priznanje je da ste postali dio književnoga kanona, osobito je to važno za živog pisca. Nisam točno pobrojio sve naslove, ali mislim da je na popisu prijedloga lektire više od 300 naslova, a godišnje se preporučuje integralno čitanje tek desetak djela. Pri tome je jako važna uloga nastavnika koji ima mogućnost izbora lektire, ali ovaj program omogućuje da i sami učenici mogu participirati, osobito u biranju suvremenih naslova. Mislim da se time željelo izbjeći ono što se dosad znalo događati: da popis lektire bude tijesno povezan s osjećajem prinude. Obvezatna lektira postajala je time sinonim za dosadu koja trajno odbija mlade od knjige. Kreatorima ove reforme nije bio cilj samo izlaganje “stalnog postava” u imaginarnom muzeju hrvatske književnosti, već pokazivanje kako hrvatska, pa i svjetska književnost jesu u dosluhu sa suvremenim vremenom. Učenika se mora uvjeriti da književnost govori i o iskustvu suvremenog čovjeka, a nije papirnati dokument kulturnog nasljeđa iz minulih epoha. Velika opasnost dosadašnjeg modela bio je vrlo strog kanon, gdje se inzistiralo, pogotovo u nižim razredima srednje škole, na masi naslova iz najranijeg razdoblja hrvatske književnosti, danas razumljivih samo specijalistima. Tu vrstu literature ljudi s petnaest-šesnaest godina doživljavaju kao muzejski eksponat. Koliko god to jesu temelji hrvatske kulture i nacionalnog identiteta, za suvremenu djevojku ili mladića to je i nerazumljiv jezik.

Ne bi li u kanonu ipak trebalo naći mjesta za Marka Marulića?

Marko Marulić svakako ide u nacionalni kanon jer njegovo djelo simbolički označuje sam početak autorske hrvatske književnosti. “Judita” je danas djeci teško razumljiva, ali tu treba napraviti kompromis. Najprimjerenije je da se prezentiraju odabrane stranice iz “Judite” te da nastavnik rastumači tematiku djela i kulturno-povijesni kontekst. Kad je riječ o starijoj hrvatskoj književnosti, u novom se popisu pojavljuju tri kapitalna pisca: uz očekivane Držića i Gundulića, tu je i Bunić Vučić, koji je zadnjih trideset godina isplivao kao vrhunski pisac hrvatskog baroka (što je zasluga barokista Pavličića, Dunje Fališevac i Kravara). Gundulić nije zastupljen “Osmanom”, koji jest njegovo ključno djelo, nego “Dubravkom” koja je puno jednostavnija po strukturi.

Nedostaje li vam neki pisac?

Dosta je spominjan Homer. Priznajem, i meni nedostaje. Ali teško je očekivati da mladi čitaju kompletnu “Ilijadu” i “Odiseju”. Svakome upućenijem nedostaje i “Don Quijote”, ali kako svladati taj golemi roman u mladosti?! Mogu reći lokalpatriotski da mi nedostaje i Andrija Kačić Miošić, ali moguće je da i lokalne sredine reintegriraju u nastavni proces pisce važne za te sredine. Kada je riječ o suvremenoj književnosti, program je radio netko tko ima izuzetno dobar uvid u književnost 20. stoljeća. Kad je riječ o osnovnoj školi, nedostaju mi pisci kao što su Ferenc Molnár ili Erich Kästner, ali razumijem da su se afiniteti promijenili i da će suvremenim klincima Sue Townsend i Adrian Mole biti zanimljiviji nego dogodovštine dječaka iz Pavlove ulice.

Je li vam neko ime zasmetalo?

Sva imena koja su na popisu to i zaslužuju. Ostavimo postrani pisce koji su nezadovoljni jer nisu ušli u lektiru. Dosta ljudi postavlja pitanje što tu radi Ante Tomić s romanom “Što je muškarac bez brkova”. Ali to je jedan od najboljih humorističnih romana hrvatske književnosti, a to je žanr u kojem smo izrazito siromašni. Vjerujem da je to jedna od onih knjiga koju će prosječan učenik sa zanimanjem pročitati i vidjeti da hrvatska književnost nije samo tmurna. Na popisu su i drugi pisci iz generacije “fakovaca”. Tu je Jergović koji sigurno ide u taj vrh i Zoran Ferić s “Anđelom u ofsajdu”. Tu zbirku novela već možemo proglasiti kanonskom.

Njih dvojica zaslužuju uvrštenje. Netko je postavio pitanje zašto bi Dubravka Ugrešić bila u lektiri. Pa ona je danas naš najcjenjeniji i najnagrađivaniji pisac u svjetskim razmjerima. Od upućenih ljudi sam čuo da je prošle godine bila u najužoj konkurenciji za Nobelovu nagradu, koju je očito trebao dobiti netko iz slavenskog svijeta. Naposljetku je nije dobila, ali dobila je američku nagradu Neustadt. Predložena “Štefica Cvek” nije najprimjereniji izbor; bilo bi bolje da je predstavljena “Muzejem bezuvjetne predaje”, “Forsiranjem romana-reke” ili “Babom Jagom”.

Štulić već protestira što je ušao na popis?

Mislim da je dobro da su u lektiru integrirana i neka ključna imena tzv. popularne kulture poput Arsena Dedića i Štulića. I sâm sam Dedića (koji je pisao i neuglazbljenu poeziju), Štulića i još neke kantautore uvrstio u abecedarij Hrvatske književne enciklopedije. Vrhunska djela suvremene pop kulture trebaju biti među lektirnim naslovima. Štulić je najveći pjesnik iz generacije rokera afirmiranih osamdesetih godina, ali prihvaćajući samog sebe kao dio lektire, iznevjerio bi svoj rebelski imidž, “prodao bi se establišmentu”. Ali htio on to on ili ne – on je dio suvremene hrvatske kulture i književnosti.

Čula se primjedba da se u Srbiji i Sloveniji čita više hrvatskih pisaca nego u Hrvatskoj? Imamo li dovoljno pisaca iz regije u lektiri?

Nemam potpun uvid u njihove školske programe, ali mislim da je posrijedi pretjerivanje S. P. Novaka, koji voli tvrditi da Srbi više skrbe o hrvatskoj književnosti od Hrvata. U Srbiji posebnu pozornost pridaju dijelovima starije hrvatske književnosti, koju nazivaju “starom dubrovačkom književnošću”. Imaju, zapravo, imali su, tradicionalno jaku katedru za taj predmet na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trebalo bi provjeriti koliko su Držić i Gundulić zastupljeni u srpskoj lektiri. Mislim da je posljednji rat i njima razjasnio da su konstrukcije o serbokatoličkom Dubrovniku tlapnja, nešto što je postojalo u 19. stoljeću, ali je danas puki anakronizam. Što se tiče srpskih pisaca u našem programu, zapravo ih nema. Osim Ive Andrića koji pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti, primijetio sam jedino Danila Kiša, pisca svjetske reputacije važnog za formiranje kvorumaškog naraštaja.

A Čopić?

“Ježeva kućica” je dio lektire u osnovnoj školi o čemu se prije petnaestak godina vodila velika rasprava. Ostala je i u ovom programu. Taj je naslov devedesetih bio prognan, no vraćen je. Nisam primijetio Zmaj Jovu Jovanovića, koji je prije stvaranja jugoslavenske države bio prisutan u Hrvatskoj. Ali dobro, valjda su ta vremena prošla.

Kako je prošao Krleža?

Izbor njegovih djela je standardan: “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Gospoda Glembajevi”, “Balade Petrice Kerempuha”, izbor iz poezije. Dobro je reprezentiran. Ali sve to govorimo napamet, jer tamo je 300 naslova, a profesori će u školama koje nisu strukovne izabrati četrdeset naslova.

U lektiri su i neki mladi autori?

U popisu za srednje škole su Ivana Simić Bodrožić i Maša Kolanović, koje su u tridesetim godinama života. Ako se želi da program ne bude štrebanje činjenica o veličini hrvatske književnosti, nego da ponudi izbor djela koja mogu potaknuti mlade na daljnje čitanje, to nije loše. “Hotel Zagorje” i “Sloboština Barbie” mogu korespondirati sa senzibilitetom suvremenog čitatelja.

Mistificiramo li lektiru?

Pomalo da. Puno toga ovisi o nastavnikovoj sposobnosti da približi učeniku djela iz književnoga kanona. Važno je da imamo lektirni popis koji se može korigirati, pa se može u njega unijeti i nešto što je propušteno. Mislim da je smjer kojim su krenuli reformatori na čelu s gospodinom Jokićem dobar. Hrvatsko školstvo treba modernizirati, dovesti ga u vezu s potrebama gospodarstva i željama jedne nevelike ali samosvjesne nacije da očuva nacionalni identitet. Oni koji prate moje djelovanje, znaju da nisam blizak aktualnoj vlasti. Ali ovaj program, iza kojega je entuzijastično stao i novi resorni ministar, spreman sam poduprijeti. Bilo bi dobro da se sa što većom suglasnošću donese ovaj načelno dobro postavljen program školske reforme. On polazi od pretpostavke da su društvu potrebni kreativni građani koji misle vlastitom glavom, a ne slijepi podanici. 

>>'Izbace li Homera, mladi će možda znati samo za Homera Simpsona'

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 9

Avatar abakus
abakus
08:44 12.03.2016.

Nije problem u ovom popisu lektire samo taj što je maknut Marulić, što nema djela svjetske književnosti kao što je Don Quijote, već i u tome što se na taj popis uvode knjige koje se mogu svrstati u čistu pornografiju i čija je namjera izopačivanje djece. Tj, imamo na djelu Jovanovićev program spolnog (ne)odgoja kroz lektiru. Koristim priliku da postavim jedno pitanje: Zoran Ferić je osoba koja piše najtvrđu pornografiju. Kako taj čovjek može predavati djeci u školi, i to ni manje ni više nego nastavu hrvatskog jezika, koja je najpogodniji predmet za ideološku indoktrinaciju djece i nametanje im svih ružnih liberalno-pornografskih stavova nastavnika koji im predaje? Čovjek koji piše pornografiju nema što tražiti u školi na nastavi hrvatskog jezika. --- No nije problem ovog kurikula samo lektira: Činjenica je da se njime praktički ukida nastava gramatike hrvatskog jezika, što je nezamislivo i u jednoj normalnoj državi. Nastava gramatike trebala bi se, naprotiv, značajno povećati u odnosu na nastavu lektire, pogotovo u osnovnoj školi u kojoj bi trebala činiti većinu nastave hrvatskog jezika, tako da djeca ne izlaze iz OŠ nepismena. Tek u srednjoj bi trebalo povećati udio lektire u nastavi, i to biranim djelima koja spadaju u kanon obrazovanja i odgoja mladog čovjeka - a u što sigurno ne spadaju Tomić, Ferić i slični. Ako je smisao cijele ove priče puko podizanje broja ljudi koji čitaju (jer se stalno govori o tome da se kod nas malo čita), onda je to besmisleno: Ne može kvanititeta čitanja smeća biti pokazatelj uspješnosti obrazovnog sustava.

IN
Interstellar
16:14 12.03.2016.

Teško je smireno prokomentirati članak, tj. intervju, u kojem netko izgovori toliko besmislica, kao Velimir Visković. Što je i od Viskovića – previše je! Pokušat ću redom. On kaže sljedeće: „Uvrštenje u lektiru priznanje je da ste postali dio književnog kanona, osobito je važno za živog pisca.“ Da bi malo kasnije konstatirao i kako je Ivan (Dživo) Bunić Vučić (umro 1658.!) tek u posljednjih tridesetak godina prepoznat kao dio hrvatskog književnog kanona (što je potpuno točno). Budući da je Ivan (Dživo) Bunić Vučić umro 1658. godine, znači da je od njegove smrti prošlo 358 godina, a od prepoznavanja vrijednosti njegova opusa i uvrštenja u kanon – otprilike 328 godina (oduzmemo li tih tridesetak godina koliko su se barokist Pavao Pavličić i pok. Zoran Kravar ustrajno bavili proučavanjem Bunića i svoje spoznaje usrdno prenosili na svoje studente). Dakle, živući (tj. Ferić & Co.) toliko su očito neprijeporne književne vrijednosti, da nije bilo potreban niti minimalni vremenski odmak da se potvrde kao – kanon, ni više ni manje. Svatko tko se imalo ozbiljnije bavio književnošću, a usto pratio i recentnu, živu hrvatsku književnost, zna kako je Ferić dospio u „kanon“. Ferić&Co. stekli su reputaciju neprijepornih književnih vrijednosti, o kojima se ne smije kritički i argumentirano ni pokušati raspravljati, u drugoj polovici 1990.-tih godina, kad je cijeli FAK poput histrionske kazališne družine hodio po Hrvatskoj i promovirao sam sebe. Terorizirali su kulturnu javnost, ne računajuću tu „nove barbare“ koji su svesrdno prihvatili njihov svjetonazorski (ali nerijetko i književno-estetski) nihilizam. Jer na to se zapravo sve svodilo: nastupali su kao kolektiv, „momčad“, ujedinjeni oko ideoloških polazišta (koja su rezultirala i književnom hiperprodukcijom velike količine književnih uradaka minorne književne vrijednosti), i karnevalskim nastupom. Ferić se pritom postavio u prvi plan kao „književna vedeta“. A sve se to događalo uz nemalu pripomoć Velimira Viskovića. Književna scena u Hrvatskoj, kao i sve pore života, premrežena je „prijateljsko-rodbinskim“ vezama („ja tebi, ti meni“). Tako su i Viskoviću, kao dežurnom kritičaru, bili potrebni novi mladi pisci prema njegovu ukusu, kojima će on pripomoći u afirmaciji, ali koji će se istodobno njemu odužiti hvalospjevima uzdižući ga u „zvjezdano nebo“ hrvatske književne kritike. Istodobno, Visković je pogazio svakog mlađeg hrvatskog pisca koji je imao i veći dar, a i bolja djela, nego FAK-ovci, ali se nije uklapao u njegovu uskogrudnu svjetonazorsku i književno-kritičku ladičicu. I sad bi ti njegovi puleni trebali ostati trajno ustoličeni kao – hrvatski književni kanon. (Dodajte da živući pisac ima i tzv. „pravo javne posudbe“, tj. za svaku posudbu u knjižnici ima pravo na odgovarajuću novčanu naknadu. Dakle, naši živući „kanonski“ pisci profitiraju i financijski.) „Svakome upućenijem nedostaje i „Don Quijote“, ali kako svladati taj golemi roman u mladosti?“, kaže on. Osobno sam „Don Quijota“ pročitala s dvanaest godina, nadušak. Na moju sreću, stajao je na jednoj od nižih polica naše kućne knjižnice. Dohvatila sam ga iz djetinjaste znatiželje, a kad sam ga počela čitati (cjelovito!), nisam se mogla zaustaviti. Teško da je ikada napisan zanimljiviji, napetiji , kompleksniji i duhovitiji roman, a da ga se usto može čitati i kao „serijal“ povezanih priča (vidjeti što o Cervantesovu „Don Quijoteu“ piše Krešimir Nemec). „Don Quijote“ jedan je od temelja europske kulture, i ove živuće, ne samo "muzejske". Mi bismo bili dio EU, a ne bismo poučavali djecu europskim kulturnim vrijednostima! Kaže još Visković o „starim piscima hrvatskim“: „Tu vrstu literature ljudi s petnaest-šesnaest godina doživljavaju kao muzejski eksponat.“ Pa što ne valja s muzejskim eksponatom???!!! Muzejski eksponat je tu gdje je zato jer je iznimno vrijedan i jer ga kao takvog trebamo poštivati i razumjeti njegov smisao. Književna baština je, kao duhovna i nematerijalna kulturna baština, u odnosu na „muzejske predmete“, kao pokretnu i „materijalnu“ kulturnu baštinu jednakovrijedan temelj, koje bi svako dijete trebalo što ranije upoznati i uspostaviti s tom baštinom bliski odnos. (Povijest je zaista učiteljica, života, a osobito kulturna povijest, u što pripada i književna povijest.) Predrasuda je da je „muzejski eksponat“ nešto mrtvo, pa tome i nevrijedno zanimanja mladih ljudi. Možda da V. Visković ode u neki od naših muzeja, pa pogleda što rade naši marljivi i stručni kustosi, i koliko se trude da svoje „muzejske eksponate“ poprate i odgovarajućom „pričom“, i također, koliko se oni koji se brinu o hrvatskoj književnoj (i knjižnoj) baštini trude da tu baštinu učine i vizualno atraktivnom, poprate je suvremenom pričom, uz pomoć najsuvremenijih tehnologija. Samo treba malo proširiti svoj vidokrug, ali Visković to jednostavno ne može, nego i dalje širi svoje skučene (jednoumne) predodžbe i stavove hrvatskim kulturnim prostorom, sada već s ambicijom da kreira i izobrazbu hrvatskih školaraca! I to tako da ih dodatno zaglupljuje, brišući svaki trag postojanja prije – Štulića („pars pro toto“). Otkad je to Štulić – hrvatski književni kanon? Hoćemo biti dio EU? Dobro, super! EU poštuje svoju kulturnu baštinu. (A ta im baština, last but not least, donosi i poveći prihod.) Na toj baštini se i gradi. Kao književni kritičar Visković bi morao znati da književnost, sadašnja i živuća, ne počinje ni od čega. Tj., postoji i takvo pisanje koje ne uvažava tradiciju, ništa što je postojalo prije njega, ali to je pisanje nerijetko na rubu primitivizma. (Vjerojatno bi, na tom tragu, nekom srednjoškolcu, intimni pubertetski dnevnik njegovog susjeda u klupi, bio zanimljiviji od „Judite“). Ne želim reći da mlade ljude treba odgajati za buduće književnike, nego želim reći da ne mogu razumjeti niti zaista vrijedna književna djela živućih pisaca, ali niti raznovrsne artefakte iz drugih područja umjetničkoga stvaranja, ako se prethodno nisu upoznali s „vrhovima svjetske književnosti“, pa tako i s onim najboljim što je stvoreno u hrvatskoj književnosti, koja nije počela od Zorana Ferića (a nadam se da nije s njim i skončala), ili u nešto benignijoj varijanti, Quorumovaca? Gdje je u svemu tome, npr. Ratko Cvetnić, dvostruki dobitnik nagrade „Gjalski“? Nije se uklopio – ideološki? Visković (neću reći „gospodin“, jer bi to bilo pogrešno) zaključuje: „Oni koji prate moje djelovanje znaju da nisam blizak aktualnoj vlasti.“ Oni koji prate njegovo djelovanje znaju i koliko je bio blizak vlasti prije 1990. Vide jasno da želi, potpuno orwellovski, prebrisati – memoriju. Nisam popamtila sve lektirne naslove koje predlaže novi kurikulum (dostupan je na Internetu i može se preuzeti u pdf-u), pa ne znam je li Orwellova „1984.“ na popisu za „cjelovito čitanje“, ali svakako bi trebala biti. Jer koje nas djelo bolje može poučiti značenju, i moći, memorije, kao i njezina brisanja, nego „1984.“? Prebriši memoriju, prebrisao si temelj da se čovjek razvije u zrelu osobu koja donosi vlastite prosudbe. Pretvorio si ga u puki stroj, upotrebljiv za gospodarstvo (što Visković eksplicite i navodi u ovom intervjuu), ali i za – ratove. I taj čovjek (Visković) bi nama trebao krojiti „književni kanon“ i odgojno-obrazovne sadržaje hrvatskih školaraca? Školarci će odrasti u punoljetne osobe, i što će biti? Duhovni bogalji isprana mozga. Osim ako ne budu imali posebnu sreću da u obitelji ili drugim privatnim kanalima dođu u susret s duhovnim, pa tako i književnim vrijednostima. Ovo što nudi školska reforma je doslovno prebrisavanje kolektivne kulturne memorije a time i kulturnog identiteta. A što se čitanja "na statistiku" tiče, to zaista vodi samo zaglupljivanju. Koji je smisao povećanja "statistike čitanja", ako pritom ne uzimamo u obzir - vrijednost?

BA
bakulušić
12:27 12.03.2016.

Velimir Visković nije u Večernjaku dobio dvije stranice zato što je "ugledni leksikograf, književni kritičar i enciklopedist" nego zato što je dežurni "takozvani ljevičar i samozvani antifašist". On bi želio, kad je već propala kao ideja, da jugoslavenština ostane barem u školskoj lektiri.