“Kad su mi rekli, pao sam na koljena. Nisam se micao deset minuta. Bilo je kao da sam i ja umro.” Dok priča, Goran Jedličko tupo gleda u pod i kao da se sam sebi čudi što i dalje diše. Njegova kći Leonarda imala je četiri i pol godine.
Bio je to dan poput svakog drugog. Majka Mara pokupila ju je iz vrtića, izišle su iz autobusa, čekale na pješačkom prijelazu u mjestu Paruževine pored Sesveta kad je na njih naletjelo vozilo kojim je sa 3,8 promila alkohola u krvi upravljao Ivica Maljak. Maru je odbacio u stranu teško je ozlijedivši, a Leonarda je završila pod kotačem. Ruku malene držala je dok se nije onesvijestila.
– Zbog lošeg stanja liječnici su savjetovali da me poštede istine, ali to se nijednoj majci ne može sakriti. Moje prvo pitanje bilo je “Gdje je ona?”. Samo sam rekla: “Ne dao vam Bog da je pokopate bez mene”. Iako sam izišla iz bolnice na vlastitu odgovornost, došla sam prekasno, nisu mi dopustili otvoriti lijes – priča Mara dok joj niz lice teku suze.
Ipak, kad prepričava Leine nestašluke, tugu zasjeni razdragan osmijeh ponosne majke. Pored njih stoji album s fotografijama preminule jedinice, maštovite i živahne djevojčice, koju im je, kažu, nakon četiri godine pokušavanja darovao Bog. Maljak je osuđen na šest godina zatvora, a iako se radi o najvećoj kazni u Hrvatskoj dobivenoj za takvo djelo, ogorčeni su presudom i njegovim ponašanjem.
Nikada im se nije iskreno ispričao, osim što im je, kažu, u sudnici cinično dobacio: “A kaj da vam velim, žao mi je”. Kao kršćani najveću utjehu nalaze u vjeri pa “zahvaljuju Bogu što im je Leu darovao makar na četiri godine”.
A da vrijeme ne pokazuje naklonost prema onima koji pokopaju svoju djecu, da ne blijede sjećanja i ne smanjuje se bol, priznaju i Nevenka i Davor Androlić, roditelji prije dvije godine poginulog Denisa (20), koji utjehu također pronalaze u molitvi.
Vozeći se sa svoja dva najbolja prijatelja u kontra zavoju u Dugom Selu, sletjeli su s ledom prekrivene ceste i zabili se u stup ulične rasvjete. Denis i prijatelj Alen ostali su na mjestu mrtvi.
U dnevnoj sobi Androlićevih, u oči upada Denisova velika fotografija. Stavili su je, objašnjavaju, jer mu je bila najdraža. Bio je pravi narodni čovjek, miljenik svih generacija u mjestu. Na majčine primjedbe “pa, Denise, ne mogu ti svi biti prijatelji”, odmahivao je rukom jer zbog plemenite prirode u drugima je gledao samo dobro.
Nekada su bili vrlo društvena obitelj, no poslije tragedije sve se promijenilo, no ne njihovom voljom. Većina prijatelja prestala ih je, kažu, nazivati. Ne znaju zašto, budući da se trude biti normalni te razgovarati o svemu i svačemu. Iako bol ne jenjava, život, tiho govore, ide dalje.
SVaki pijani vozac je potencijalni ubojica, zato svi mi kada vidimo pijanu osobu ili sumljamo da je pijana, a da sjeda za volan, treba prijaviti. Tako mozda spasimo njegov/njen zivot, a i zivot nevine zrtve. A vi sto volite popiti, ako mislis piti nemoj voziti, ili si obezbijedi prijevoz (taxi, trijezan prijatelj) prije prvog gutljaja. Iskreno receno, da moje dijete nastrada od pijanice, takvome bih ja presudio za sva vremena.