Čovjek Leonardo – neprilagođen, heretik, izvanbračno dijete i gej

Walter Isaacson bio je u svojoj uspješnoj karijeri predsjednik i direktor CNN-a, izvršni urednik Timea. No unatoč tim medijskim funkcijama koje je obnašao, Isaacson je ipak u svijetu znan kao najpoznatiji svjetski biograf. Današnji predsjednik utjecajnog think tanka Aspen Institute napisao je biografije Stevea Jobsa, prema kojoj je snimljen i film, Benjamina Franklina, Alberta Einsteina, prema kojoj je snimljena serija “Genij” i Henryja Kissingera.

A nedavno je izdao još jednu, onu Leonarda da Vincija. Put mu je u pisanje o životima ljudi koji su ključno utjecali na čovječanstvo bio gotovo slučajan, kako je i sam posvjedočio. Prihvatio se Benjamina Franklina da bi bolje razumio ravnotežu moći, diplomaciju i demokraciju. A onda je pri tome shvatio da je Franklin zapravo bio veliki znanstvenik, pa je obradio i Einsteina. Steve Jobs ponudio se sam, to je bila ponuda koja se ne odbija. Reklo bi se da je pak Leonardova možda i najbolja biografija neke znamenite svjetske ličnosti jer je lišena bilo kakve politizacije, autoriziranja ili nečeg sličnog. Život je vjerojatno najvećeg svjetskog umjetnika i jednog od najvećih izumitelja prikazan realno, Leonardo je u Isaacsonovoj biografiji prikazan kao čovjek koji usput ima i neke “dodatne” talente. Kako je netko zgodno primijetio, u nizu biografija ljudi koji su bili višestruko talentirani, u američkoj javnoj diskusiji često zvanih i renesansnim ljudima, sada je konačno došao red na nekog takvog tko je doista i označio period renesanse. No, ovaj mu je put posao i znatno teži jer, iako je autoru bilo dostupno 7200 stranica koje je iza sebe ostavio veliki umjetnik, one ga ne prikazuju kao osobu, nego kao znanstvenika, inovatora, inženjera pa i liječnika. Ipak, opisivanje čovjeka Leonarda nije bilo i nemoguće. Prije svega, 15. stoljeće doba je kako Leonarda tako i Kolumba, ali i Gutenberga, dakle doba izuma, istraživanja, širenja znanja i novih tehnologija. Kako će Isaacson napisati u knjizi, renesansno je doba sasma nalik na danas. Ono što Leonarda izdvaja od tih velikih umova njegova doba jest mogućnost da kombinira umjetnost, znanost, tehnologiju, humanističke znanosti i maštu, imao je Leonardo ultimativan recept za kreativnost.

Ne manje bitna od navedenog i njegova je društvena pozadina. Bio je po svemu neprilagođen, izvanbračno dijete, vegetarijanac, ljevoruk, rasute pažnje, nerijetko heretičan i – gej što, za razliku od Michelangela, nije skrivao. Teško bi se takva osoba u 15. stoljeću mogla razviti u vrhunski um drugdje osim u Firenci. Jer, činjenica da je bio izvanbračno dijete spriječila ga je da krene stopama svojeg oca koji je bio – pisar. Zbog toga nije mogao ni u redovitu školu pa je jedino što mu je ostalo bilo da uči sam, da bi vremenom ovladao brojnim disciplinama na način kako to nitko nikada nije. I u toj radoznalosti ležao je dobar dio njegova genija. Kako je Isaacsson rekao u jednom razgovoru, sve stečeno znanje veliki je umjetnik i inovator uvijek volio i testirati. Bilo je to tada avangardno razmišljanje. Nije imao inhibicija da u svoje teorije uključi nove činjenice koje bi se pojavile i testiranje napravi opet. I zbog toga su njegova djela i on sam veliki. Zanimalo ga je, to je već opća kultura, seciranje ljudskog srca, projektiranje akvedukta i letećih sklopova, ali i slikanje, po čemu je zapravo i najpoznatiji.

Matematika je kist prirode

Ali najvažnije u tome svemu, on nije razdvajao umjetnost i znanost, sve je to za njega bilo jedno, umjetnost kroz znanost, znanost kroz umjetnost. Slava ga nije zanimala uopće. Vitruvijev čovjek najbolji je svjedok toga. Savršene proporcije ljudskog tijela, gotovo harmonične, proizvod su matematike koja je, shvatio je Leonardo, kist majke prirode. Ideja kruga u kvadratu potjecala je od njegova učitelja Verrochija koji je istu šablonu primijenio na svojem nadgrobnom spomeniku. Vitruvijev čovjek istodobno je znanstveni crtež, umjetnost ali i duhovnost. Za Isaacssona uopće nije nemoguće da je riječ upravo o umjetnikovu autoportretu. Autor će Da Vincijeve biografije rado otkriti kome bi Leonardo najviše sličio da živi danas ili, obrnuto, u kome bismo ga najprije prepoznali. U Steveu Jobsu koji bi svoje prezentacije novih proizvoda završavao upravo prikazom križanja, intersekcije umjetnosti i tehnologije. Govorio bi, ako stojite nasred ovog križanja, zasigurno ste kreativni. Leonardo je razmišljao na isti način. U bilješkama koje je Walter Isaacsson proučavao radeći ovu izvrsnu biografiju otkrio je i visoku razinu metodičnosti, svakoga tjedna Da Vinci bi zabilježio pitanja kojima se tog tjedna želio baviti. A to su bila pitanja koja smo možda postavljali i sami sebi, zašto je nebo plavo ili na koji se način ljudske emocije prenose na ljudsko lice. Leonardo je bio lijep muškarac, već kao mladić zarađivao je pozirajući drugim umjetnicima. Kasnije je bilo gotovo normalno da se pojavljuje u društvu naočitih muškaraca, često nekolicine njih.

Život mu je obilovao brojnim prijateljima, bio je velikodušan u darežljivosti. Svoje je ljubavnike bogato darivao. Ali imao je i jednu dosta ozbiljnu manu. Rijetko je dovršavao ono što bi započeo. Kao da je znao da još može napraviti dva poteza kistom i učiniti djelo savršenim. To je razmišljanje genija, ne sjajnog majstora. Portret supruge trgovca svilom, Lise, dovršavao je praktično do kraja života, a da portret naručitelju zapravo nikada nije isporučio. Doduše, nije ga ni naplatio. Svetog Jeronima počeo je slikati 1480. godine i još ga usavršavao 1510. godine, devet godina prije svoje smrti. Poklonstvo kraljeva koji mu je naručio samostan San Donato a Scopeto kod Firence nije završio nikada. Iako nikada nije kolorirana, ova je slika jedno od najvažnijih Da Vincijevih djela. I samoga je sebe tamo predstavio (pastir na desnoj strani on je sam), a ljubopitljiviji pogled otkrit će i za Leonarda tipičnu gestu kažiprsta uzdignuta prema gore. Čini se da se nešto slično dogodilo i s Mona Lisom. Isacsson zaključuje da je prihvatio portretirati Lisu del Giocondu jednostavno zato što je bila riječ o nepoznatoj osobi.

Unatoč svim sumnjama i teorijama zavjere, autor ne dvoji da je doista riječ o supruzi Francesca del Gioconde, a činjenica da gospođa nije bila javno profilirana dopuštala je Leonardu da na tom portretu jednostavno pokaže sve znanje koje je imao iz različitih područja. Što je, uostalom, i razlog zbog kojeg se danas divimo znamenitoj slici. Svakako, Mona Lisa nije jedini ženski portret koji je Da Vinci naslikao. U knjizi je povučena zgodna paralela između rane Ginevre de’Benci i Mona Lise. U razlikama između dva portreta vidi se golem ljudski i umjetnički put koji je Leonardo prevalio te koji je kulminirao kultnim portretom firentinske dame. Sve je ovdje, istraživanja na koji se način Sunčeve zrake odbijaju od zakrivljenih tijela, seciranje ljudskih lica, pretvaranje postojećih geometrijskih oblika u nove, saznanja o kretanju vodenih tokova, analogija između Zemlje i ljudskih tijela, slikanje bez oštrih rubova jer priroda nešto tako egzaktno ne poznaje, sve to pomoglo je da s Mona Lisom dosegne tu suptilnost koja je portret dovela tako blizu životu. Mona Lisine oči prate vas bez obzira na točku s koje sliku gledate. Sjene su i svjetlo napravljeni savršeno, no ne mogu biti i prirodni i mijenjati se s promjenom kuta. Ali ostat će percepcija očiju koje vas uvijek prate. Navodno je Leonardo angažirao zabavljače koji su Lisu držali dobro raspoloženom za slikanja.

Seciranje trupala

Noću bi umjetnik odlazio u mrtvačnicu bolnice Santa Maria Nuova i proučavao strukturu mišića i živaca ispod usana. Zaključke tog istraživanja, među kojima je i otkriće kako napućiti usne, autor otkriva u crtežima koje je Leonardo ostavio. Među njima je i točno rekreiran Mona Lisin osmijeh. Anatomijom do savršenog portreta. Cijela je Mona Lisa jedan pokazni primjer gotovo svega što je Leonardo znao i što je ovdje savršeno primijenio. Nije prvi put da je Leonardo posegnuo za takvom praksom. Između 1508. i 1513. godine secirao je najmanje 20 trupala od kojih su se neka već počela raspadati kako bi proučio i iscrtao mišićne skupine, organe, žile.

Tako je 450 godina prije medicine shvatio kako funkcionira aortalni ventil. I na kraju su tu i Leonardovi mecene. Imao je dobrog prijatelja u Niccoli Machiavelliju, a s neobičnom je lakoćom podnosio bezobzirnost Ludovica Sforze, kojemu je čak nudio svoje zamisli oko oružja. Slično je bilo i sa psihopatom Cesareom Borgiom, prvim pravim makijavelističkim političarom. Leonardo da Vinci patio je od boljki od kojih pate i prosječni ljudi. Volio je ljenčariti, tumačeći to time da kreativni ljudi rade i kada ne rade fizički jer im se rađaju ideje. Puno je toga još ostavio nezavršenim, ostali su bez svojih djela i prinčevi, a na papiru letjelice, tenkovi. Jednostavno, ostavljao bi ono što nije mogao do kraja svladati. Patio je zbog toga, ali zato je ostao genij, a ne tek majstor slikar.