Otkako je u Lepoglavi prije više od 160 godina ukazom cara Franje Josipa u prostor iz kojeg su stoljeće ranije bili protjerani pavlini “useljen” zatvor, to je zdanje bilo “rezervirano” za najteže zločince. U lepoglavskom kazamatu svako je vrijeme ostavljalo svoj trag. Za davnu 1878. ostalo je zapisano da je te godine otvorena kantina, da je za stalno zaposlen učitelj, da su pojačani obroci zatvorenika i da je kaznionica pokrenula nekoliko uspješnih obrta čije je proizvode naručivao i kupovao slobodni puk.
Te je godine na ravnateljskom mjestu kaznionice bio Emil Tauffer, učen čovjek i pobornik novih ideja u penološkoj teoriji i praksi. Tauffer je bio i prvi upravitelj kaznionice u Zenici, a njegovo ime danas nosi odličje koje se dodjeljuje pravosudnim policajcima u Mađarskoj. S kakvim se sve problemima – i među zatvoreničkom, ali i među stražarskom populacijom u Lepoglavi bio suočio – iscrpno je objasnio u izvješću za 1878. godinu koje je podastro Kraljevskom vladinom odjelu za pravosuđe.
Zatvorenička struktura bila je te godine sljedeća: ubojice, silovatelji, palikuće, prevaranti, no ponajviše kradljivci. Princip izdržavanja kazne bio je univerzalan: po dolasku u Lepoglavu zatvorenike se smještalo u samicu. “Mnogo imade razlogah s kojih se imadu kaznenici na početku kazni staviti u samotni zatvor. Kaznenik treba da upozna veliku razliku izmedju slobode i kazni, treba da se uguši u njem surovost i divljač, a često i prkos, ter da mu se misli sasvim odvarate od vanjskog svieta” – objašnjava Tauffer.
Cijeli dan na svježem zraku
Na ovoj su postaji zatvorenici trebali osjetiti svu težinu kazne i zato za svoj rad nisu dobivali naknadu, nisu imali pravo na jutarnju juhu, niti su mogli komunicirati s drugim zatvorenicima “koji su zabavljeni jednostavni i dosadnim poslom kako što je krpanje rubljah, čišćenje krumpira, triebljenje graha, predenje i čehanje perja”. Kad su prešli tu stepenicu, zatvorenici su ostvarili pravo na pogodnost koja se očitovala u tome da od vlastite zarade dva puta tjedno mogu kupiti ukupno “pet dekah soli, 1-2 citrone, 1-3 jaja, 10 dekah slanine, 3 decilitra mlieka, 5 dekah burmuta ili jedan kaznenički hljebac”.
Nakon što bi odslužili 3/8 izrečene kazne, zatvorenici su bili premještani u blaže uvjete – posredni zavod smješten izvan kružnog zida kaznionice u kojem “pouzdan stažar spava s kažnjenicima u sobi, a oni zatvorenici koji noću paze na konje i goveda spavaju u staji”. U strogom su zatvoru zatvorenici imali sivu monduru s kaputom koji je imao “stojeći kragen”. Odijela zatvorenika u posrednom zavodu bila su crna, s previnutom kragnom. No, ukoliko bi se ogriješili o pravila koja su vladala u blažim uvjetima, vraćali bi ih u strogi zatvor gdje bi za kaznu dobivali samo kruh i vodu, spavali na tvrdom ležaju, a u nekim slučajevima bili i okovani: “Često se događa da se je zlo tako uvriežilo i da je dotičnik tako pokvaren i tvrdokoran da se pokuša i sam ubiti u svojo bjesnoći, samo da mu drugi neskrši i nesvlada njegovu samovolju. U takvom slučaju valja sva sredstva upotrebiti i takova kaznenika dapače i okovati ili mu staviti utege.”
Zdravstveno stanje zatvorenika u posrednom zavodu bilo je dobro, što Tauffer objašnjava činjenicom da su po cijele dane radili na svježem zraku. “Kaznenici koji rade zdraviji su i krjepči; posao ih čuva od moralne pokvarenosti; poravlja ih i poboljšava, pokazujući im put kako mogu pošteno živiti i napokom pomaže da odštetom za radnju naknadi zemlji bar njeki dio obskrbnih troškova... Svaki kaznenik mora raditi ako ne s drugoga a to već s razloga da se nemogu potužiti ostali kaznenici da pojedine kaznenike puštamo bezposlene.”
Treba im davati jesti
Da bi bilo posla za sve, u Lepoglavi su s radom počele brojne radionice poput krojačke, tkalačke, postolarske, bravarske, kovačke... Naobraženiji zatvorenici radili su kao knjigoveže. Takvih je bilo samo troje. “Duševni nerad kaznenikah u lepoglavskoj kaznioni imao je vrlo zle posljedice; onih 37 posto kaznenikah koji su znali čitati zaboravili su i to jer nisu vježbali, mjesto da se bave koristnim čitanjem, sprovodjahu vrieme u praznu, a više putah i nećudorednu brbljanju.”
Ništa pismeniji od zatvorenika nisu bili ni zatvorski čuvari za koje navodi da većina njih nije dorasla poslu kojeg rade i da je među njima čak 36 nepismenih pa se: “razlikuju od najsurovijih kaznenikah u tom što nose uredovno odielo.” Stražari su tada bili vrlo slabo plaćeni, manje od težaka u polju i stoga ravnatelj zaključuje da za stražare dobivaju “skoro izključivo samo takove ljude iz seljačkog stališa koji od lienosti idu u tu službu, samo da se ne moraju prihvatiti pluga i brane!”
Htijući preokret, Tauffer je u kaznionici zaposlio “prvog redovnog kućnog učitelja”, ali je velika zapreka obuci koju je trebao provoditi bila ta što je stanovao u četiri kilometra udaljenom selu, zbog čega je morao “na svoj trošak držati jahaćeg konja”. Zato je ravnatelj naložio da se izgrade četiri zgrade, a u jednoj od njih napravi stan za učitelja. Izvijestio je Tauffer vlasti i o prehrani zatvorenika koju je poboljšao jer su godinu ranije, kada su iza rešetaka umrla 24 zatvorenika, kaznionicu poharali “skorbut i egipatska bolest očiju”. Zaključio je da im treba dati jesti da se ne bi okržljavili, razboljeli se i umrli, ali da ipak ne treba pretjerivati: “Da se to načelo uzdrži, netreba da se kaznenici bog zna kako dobro i razkožno hrane, dapače moralo bi se u interesu čovječnosti i pravde na put stati tomu, da se kaznenici razmaze ili da u obilju živu. Jelo mora biti prosto i hranjivo.”•
treba zatvorit komplet bivšu vladu za pljačku 100 milijardi kunlća