"Leš supruga nađen je u Savi, a sinove do danas nisam našla"

Siščanki Stojanki Trivkanović 25. se kolovoza 1991. godine izmijenio cijeli svijet. Toga dana su nepoznate osobe, obučene u odore Hrvatske vojske, u pola bijela dana došle u njihovu obiteljsku kuću na sisačkom Zelenom Brijegu, i odvele supruga Nikolu (1942.) i sinove Zorana (1967.) i Berislava (1973.). Dva dana nakon toga, leš ubijenog supruga pronađen je u Savi u Gušću, dok Stojanka sinove još uvijek, i 20 godina kasnije, nije pronašla. Tog ljetnog 25. kolovoza Stojanka nije bila kod kuće, a o svemu ju je obavijestila majka, koja je stanovala u blizini.

– Došao je oko podneva bijeli kombi i nekolicina vojnika. Neki su bili maskirani, drugi nisu. Ušli su u kuću i odveli svu trojicu pred očima snahe i Zoranove dvoje djece, koji su tada imali šest i 18 mjeseci. Susjed je to pokušao spriječiti, no stisli su ga uza zid. Nakon toga otišli su kod moja dva brata, od Milana su tražili 17-godišnjeg mu sina Slobodana, vršnjaka moga Berislava, no bio je presitan pa ga nisu odveli, a drugog brata Đuru od otmice i iste sudbine spasio je susjed Darko Komarac, koji se suprotstavio otmičarima. Oba su moja brata odmah zatim pobjegla iz Siska, no ja svoje nisam na vrijeme sklonila i njih više nema, što si ne mogu oprostiti – u suzama govori Stojanka.

Isti ih je dan, sa snahom, krenula tražiti. Obišla je Jodno lječilište, policijsku postaju, no nitko joj nije davao informacije. Đuro Brodarac, tadašnji načelnik policije, za nju vremena nije imao.

– Đuro Brodarac je prošao pored mene u policiji, ja sam ga zaustavila i pitala za sinove, a on je samo rekao: "Ako vam djeca fale, tražite ih u mrtvačnici!", kaže Stojanka.

Supruga je i našla u mrtvačnici dva dana nakon otmice.

– Bio je sav plav i nije imao pola lica. U nalazu obdukcije, koji sam kasnije dobila, stoji da je imao 20 uboda nožem i 20-ak rana od metaka – kaže Stojanka.

No, zločincima nije bilo dosta boli koju su joj nanijeli.

– U veljači 1992. godine dobila sam otkaz u Dječjem vrtiću, gdje sam radila 22 godine. Ravnateljica je rekla da joj je u posjetu bio susjed, koji je vojnik, i koji je stavio pištolj na stol i rekao da ja "četnikuša" moram dobiti otkaz. Oni su mi otkaz zato i dali, a kako sam sa svojom plaćom uzdržavala i snahu i dvoje unučadi, ostali smo bez sredstava za život – kazuje Stojanka, koja je ljutita na Siščane jer joj većina nije ništa pomogla.

– I sada me, nakon izjava zadnjih dana, ljutito gledaju. Ispada da drugi smiju tražiti istinu, a ja ne smijem. Ne mrzim ni Hrvate, ni Srbe, nisam tako odgajana, no želim znati što se dogodilo s mojim sinovima, i tko ih je odveo – odlučna je Stojanka Trivkanović, koju je policija podrobnije ispitivala o tom slučaju tek godinama nakon rata, a zadnji put lani.

– Ne znam je li ova optužnica protiv Brodarca i ostalih sadrži i slučajeve moje obitelji, voljela bih da se to riješi, mada to za mene nije pravda, jer unatoč bilo kakvoj presudi, moje djece više nema – kazuje ona.

U proteklih 20 godina Stojanka Trivkanović nije doznala tko je odveo njezina muža i sinove, no zna da je kvartom prolazio žuti Golf odakle su muškarci par puta ranije prijetili obitelji da napuste svoje domove. I ona i njena braća stanovali su na Zelenom Brijegu, a iz tog kvarta je dosta srpskih civila odvedeno i ubijeno.

– Odavdje je i ubijena obitelj Vila, a iz Klaoničke ulice su odveli oca i sina i ubili na putu prema Tišini. I kasnije su mi prijetili, no ostala sam u Sisku, kao i snaha i unuci, koji danas imaju 22 i 20 godina – kaže Stojanka. Jednog od trojice uhićenih, Dragu Bošnjaka, pripadnika Policijske jedinice Vukovi, sumnjiče da je oformio skupinu koja je u Sisku ubila osmero civila. Njega Stojanka zna, jer živi nedaleko od njihove kuće, ali još se ne zna jesu li u optužnici, među tih osam civila, i Trivkanovići.