U tjednu u kojem je Hrvatska zbog “lex Perković” došla na rub europskih sankcija i gubitka više desetaka milijuna eura, o toj su problematici u javnosti govorili i vlast, i oporba, i sindikati, i Crkva i neovisni intelektualci – zapravo svi osim jednog čovjeka koji bi temeljem svoje funkcije o tome trebao nešto reći. Dane u kojima Hrvatska vodi svoj dosad najozbiljniji spor oko tumačenja europske pravne stečevine premijerov posebni savjetnik za europsko pravo Siniša Petrović proveo je, ako je vjerovati domaćim medijima, u Indoneziji.
Tamo je tražio potencijalnog kupca za Croatia Airlines, a prema navodima iz istog panegiričnog članka, nakon povratka Petrović je prionuo pripremama za pregovore Hrvatske vlade i MOL-a, gdje će iz pozadine upravljati cijelim procesom. Kakve veze te zadaće imaju s europskim pravom nejasno je, kao i što je, ako je išta, Petrović u vezi s primjenom europskog uhidbenog naloga savjetovao svom nekadašnjem šulkolegi Zoranu Milanoviću.
Premijer već tjednima održava burnu korespondenciju s eurobirokratima, no čovjeka kojeg je zadužio da mu u takvim temama daje savjete, umjesto u Bruxelles ili Berlin, poslao je u Jakartu.
Koji je onda uopće smisao takvog savjetnika? Siniša Petrović neosporno je jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za trgovačko pravo, istaknuti član tima koji je pregovarao o pristupanju Hrvatske EU i poliglot. Ipak, dok domaće pravosuđe i diplomacija venu u potrebi za ljudima takvih profesionalnih referencija, Milanović je svog čovjeka od povjerenja posadio na čelo nadzornih odbora Croatije Airlinesa i Ine, dvaju velikih i važnih državnih poduzeća u sektorima u kojima Petrović nema nikakva iskustva. No jednom predstoji privatizacija, drugom teški pregovori, a za te procese između stručnjaka kojima ne vjeruje i laika u koje ima povjerenja Milanović očito bira ove potonje. Koliko god bila pogrešna, takva maksima je legitimna, no u Petrovićevu slučaju problem je druge naravi.
Za razliku od premijera, ministara i ostalih političkih sinekura, čije je djelovanje jasno ograničeno zakonskim aktima i procedurama, kod savjetnika, koje se formalno ne smatra državnim dužnosnicima, takve regulative nema. Pojednostavljeno rečeno, savjetnici zakonski ne mogu biti u sukobu interesa, ne moraju javnost izvještavati o promjenama u svojoj imovini ni poštovati ijedan drugi standard transparentnosti. Kad bi se takvi standardi primjenjivali, ni Petroviću, primjerice, ne bi bilo dopušteno da u isto vrijeme bude predsjednik Nadzornog odbora Ine te član Nadzornog odbora Atlantic Grupe – najvećeg Inina dobavljača nenaftnog prodajnog asortimana.
Dakako, takva kombinacija vrlo velikih neformalnih ovlasti i male formalne odgovornosti izvor je velike moći pa je to i razlog zašto se opseg djelovanja savjetnika u političkim organizacijama veže uz strogo određene sektore ili čak pojedine situacije – kao kad, primjerice, američki predsjednik imenuje posebne savjetnike za rješavanje neke vanjskopolitičke krize.
Ipak, djelatnosti Siniše Petrovića očito su znatno šire od savjetovanja o europskom pravu, pa čak i pozicija koje drži u Croatiji Airlinesu i Ini. Politika je posao u kojem se mnogi procesi odvijaju daleko od očiju javnosti, no spoznaja da predsjednik nadzornog odbora neke kompanije, koja uz to kotira na burzi, putuje po svijetu i u potpunoj tajnosti pregovara o njezinoj prodaji, u najmanju je ruku neuobičajena. Sličnu tihu gospodarsku diplomaciju Petrović je provodio i u slučaju Ina, gdje se u više navrata, prije nego što su formalno dogovoreni i otvoreni pregovori, neformalno susretao s predstavnicima MOL-a u Hrvatskoj i inozemstvu. Sad se pak tvrdi da će iz pozadine upravljati pregovorima. Zašto iz pozadine?
U protekle tri godine gotovo da i nema tjedna u kojem građani Hrvatske ne otkriju neki novi detalj o pozadinskim aktivnostima bivšeg premijera i bulumente njegovih službenih i neslužbenih savjetnika, povjerenika i ljudi od povjerenja. Bez čvrstih dokaza bilo bi maliciozno tvrditi da se i nova vlast bavi takvim aranžmanima, ali s obzirom na prethodna iskustva, i krajnje naivno dati bezuvjetno povjerenje njihovim dobrim namjerama. Ipak, dopuštajući savjetnicima da djeluju u zoni bez ikakve zakonske regulative, jasno propisanih procedura i odgovornosti, činimo upravo to. Lex Perković nam očito ne treba, ali nam je zato lex Petrović – nužan