Liberalna džamija u kojoj molitvu vodi feministica: Nije dopuštena odjeća koja prekriva cijelo lice

Liberalna džamija. Sintagma pod kojom svi znaju berlinsku džamiju Ibn-Rušd-Goethe, koja je od svojeg otvaranja 2017. izazvala oduševljene reakcije zapadne javnosti i velike osude među muslimanskim konzervativcima, savršeno opisuje napore male muslimanske zajednice da se izbori za prakticiranje islama na svoj način. Predvodi ih feministica i aktivistica za ljudska prava Seyran Ates koja je osnovala džamiju u kojoj molitvu mogu predvoditi žene i muškarci, a otvorena je za sve muslimanske identitete. Ates je i imamica, što znači da predvodi molitve i jedna je od vrlo malo žena u svijetu koje imaju tu titulu. Molitve se održavaju petkom, a nakon jedne od njih prošlog tjedna Večernji je list posjetio ovu džamiju, koja se nalazi u prostorijama protestantske crkve. Prolazeći u dvorištu pokraj puno muškaraca koji se ne smiju, nego nas pomno promatraju, treba nekoliko sekundi za privikavanje na činjenicu da su ovo policajci u civilu, a da su sigurnosna pitanja najvažnija preokupacija vlasti što se ove zajednice tiče. Džamija je pobudila više zanimanja nego što bi se moglo očekivati u zemlji koja se sve više navikava na postojanje velike muslimanske manjine. No ova je priča potpuno drukčija.

– Dva su glavna razloga zašto sam otvorila ovu džamiju - jednakost spolova i prihvaćanje LGBTIQ identiteta. Imam mnogo prijatelja gayeva i lezbijki koji su muslimani, a koji nisu mogli naći mjesto gdje bi bili prihvaćeni – govori Ates. Cijelog je života aktivistica, naročito za prava muslimanki.

Dio ljevice protiv njih

– Borim se protiv tzv. političkog islama, protiv patrijarhata i tradicionalnih struktura u svojoj tursko-kurdskoj zajednici još od kad sam imala 15 godina – govori nam ova feministica, čiji je život danas drukčiji zbog njezina aktivizma. Razmišljanje o prijetnjama postalo joj je dio svakodnevice.

– Ova džamija ima privatne tjelesne čuvare koje plaća, ali policija je angažirala i moje osobne čuvare. Sa mnom su posljednjih 13 godina, otkad sam se počela boriti protiv prisilnih brakova, paralelnih društava i političkog islama. Kad sam otvorila džamiju, razina opasnosti se povećala – nastavlja Ates. Jedno joj je iskustvo promijenilo život. Prije 35 godina, kad je još bila studentica, radila je u savjetničkom centru za turske žene u Njemačkoj. U trenutku kad je razgovarala s jednom klijenticom, muškarac je upao u sobu i ubio ženu te upucao Ates koja je ozlijeđena, ali je preživjela. Muškarac se uspio izvući od služenja zatvorske kazne zbog nedostatka dokaza što je razbjesnilo Ates. Kasnije je postala odvjetnica i pomagala je muslimankama da ostvare prava koja su imala na papiru pred njemačkim zakonom. No, 2006. razina nasilja i prijetnji smrti toliko se povećala da je bila prisiljena zatvoriti svoj odvjetnički ured.

Čim je Ates otvorila džamiju, suočila se s vrlo glasnim reakcijama iz dijelova islamskog svijeta. Nekoliko je egipatskih islamskih institucija džamiju u kojoj se muškarci i žene zajedno mole proglasilo nespojivom s islamom, a tamošnje je sveučilište izdalo i fetvu protiv njezina osnivanja. Samo mjesec dana nakon otvaranja džamije već je imala stotinjak prijetnji smrću.

Njezinu suradnicu Marlene Löhr, koja je zadužena za medije, pitali smo o tomu kako druge džamije u Berlinu reagiraju na njihovu zajednicu.

– Nemamo odnose s drugim džamijama. Trudili smo se uspostaviti dijalog s njima i nikad nam nisu odgovorili. Radimo na teološkim osnovama i odgovaramo na pitanja poput onoga “zašto je moguće da žene predvode molitve”. Izdali smo i knjigu “Žene iz Medine” na tu temu te predstavili poglede islamskih učenjaka koji su došli do zaključka da je to nešto što religija apsolutno dopušta. Željeli bismo na osnovi tih tekstova ući u dijalog s drugim džamijama, ali oni ne žele razgovarati s nama. To je zaista tužno! Jedini koji žele su muslimani iz zajednice Ahmadija i pritom nam kažu da oni drukčije prakticiraju vjeru, što je sasvim u redu, ali otvoreni su za razgovor s nama – objašnjava Löhr, a Ates dodaje da i tzv. pokret Fethullaha Gülena, turskog političkog disidenta i utjecajnog religijskog propovjednika, sudjeluje na panelima na kojima je jedan od govornika Ates. Drugi otkazuju gostovanja čim čuju da će i ona biti jedna od govornika. Neki su turski mediji kritizirali ovu džamiju navodeći da je dio pokreta Gülen, što su i sam pokret i Ates opovrgnuli više puta.

– Vjerujemo da bi politička i religijska moć trebale biti razdvojene. U političkom islamu u Njemačkoj Muslimansko je bratstvo snažnije nego što ljudi misle. Mi ih zovemo “poslovna odijela” jer su se odrekli nasilja te shvatili da je mnogo važnije ući u obrazovni sustav i političke stranke te da ih se može naći u institucijama svuda u svijetu – opisuje nam Ates realnost u kojoj djeluje njezina zajednica.

No ima i onih koji se uvelike slažu s onim što Ates i njezina džamija predstavljaju. Trend liberalnog tumačenja vjere, koje u ovoj džamiji zovu progresivnim islamom, raste u zemljama poput Francuske ili SAD-a. Predvode ih, tumače nam, većinom žene.

– Svakog dana muškarci i žene pokušavaju promijeniti lice islama. Ljudi koji nas posjećuju govore nam da im naša džamija predstavlja zraku svjetlosti i nade da bi se i kod njih nešto moglo promijeniti. Ovdje nije riječ o borbi protiv religije, nego protiv patrijarhata – govori Löhr.

Ova se zajednica pritom našla na vrlo paradoksalnom i skliskom terenu koji nije očekivala. Kako nam govori Löhr, ona je cijelog života bila na lijevom dijelu političkog spektra, a usto je bila poznata i kao feministica. Prije više godina preobratila se na islam, ali svoje je stavove o pitanjima ženskih prava potpuno zadržala.

– Odjednom sam za neke postala islamofob, desničarka i nacistica. A govorim sve isto kao i prije, borim se za ženska prava i kritiziram određene običaje i patrijarhata u religiji. Vrlo sam se teško izborila s tom činjenicom – opisuje nam suradnica osnivačice džamije.

Neki su od najglasnijih kritičara islama u zapadnim zemljama već prošli sličan tretman. Maajida Nawaza, britanskog političkog aktivista i bivšeg islamističkog radikala koji je promijenio svoja stajališta te počeo kritizirati brojne prakse u islamu koje smatra negativnima, američka nevladina organizacija Southern Powerty Law Center (SPLC) označila je kao “antimuslimanskog ekstremista” 2016. SPLC mnogi kritičari opisuju kao krajnje lijevi NGO te je zbog uvrštavanja Nawaza, danas liberalnog političara i osnivača think-tanka Quilliam Foundation koji se bori protiv radikalizacije, organizacija doživjela negativan publicitet koji je prijetio njegovu ugledu. Na kraju je maknuo Nawaza s te liste i ispričao mu se. Termin islamofob mnogi su na krajnjoj ljevici i unutar muslimanske zajednice u SAD-u i zapadnoj Europi prišili i Ayaan Hirsi Ali, somalijskoj aktivistici koja se bori za prava žena u islamskom svijetu i kritizira mnoge dijelove doktrine te religije. Nimalo začuđujuće, i sama Seyran Ates dobila je epitet “islamofoba” u dijelu kritičke javnosti prema njezinoj zajednici. No začudilo ju je s kako visokih pozicija dolaze te kritike.

– Nedavno je EU izdao izvješće o islamofobiji koje je stajalo 130 tisuća eura, a osoba koja je pisala poglavlje o Njemačkoj napisala je da sam ja središnja figura islamofobije, a i ovo što mi ovdje radimo jest islamofobija. Mi nismo dobili ni centa od vlade, a EU i Njemačka plaćaju ovakvo istraživanje. Politički islam nije samo stvarnost, nego ga se i podržava – govori u nevjerici Ates.

Usto, kako kažu, oni ne vole riječ “islamofobija” upravo zato što se ona koristi politički protiv ljudi koji žele reformirati religiju.

– U Njemačkoj postoje muslimani i muslimanske institucije koje su vrlo zahtjevne prema društvu te žele da se poštuju njihova religijska prava. Žele promijeniti sve u svojem okolišu kako bi on bio u skladu s njihovim religijskim vjerovanjima. I dok je sloboda religije jedno od osnovnih prava, nije važnije od drugih osnovnih prava, poput ženskih ili seksualnih. A i ta se prava trebaju poštovati. No postoji antimuslimanski rasizam u kojem se ženama brani da nose hidžab na ulici i on je neprihvatljiv. Uvijek bismo se bunili protiv toga – jasna je Löhr.

“Vjera mi se samo povećala”

Pravilo je u džamiji da se ne dopušta ulazak nikome u burki ili nikabu, odjeći koja potpuno pokriva lice žene, zbog sigurnosnih razloga, ali i zato što je nošenje tih pokrivala, kako kažu, politička, a ne religijska poruka. Žene mogu same odabrati hoće li doći sa šalom na glavi ili ne, a Ates ga ne nosi.

Njemačka se od izbjegličke krize 2015. mora suočiti s novim kulturama u zemlji, što je izazov i za liberalne muslimane.

– Nažalost, moje je iskustvo da se mnogi od imigranata koji su tad došli u Njemačku ne želi integrirati i reći “želimo biti dio njemačkog društva sa svim slobodama i vrijednostima”. Vole živjeti ovdje, vole demokraciju, slobodu, novac, ali ne žele se odreći tradicionalnih običaja, makar oni bili u sukobu s našim vrijednostima i osnovnim pravima, a to kao demokratska država ne možemo prihvatiti – smatra Ates. Löhr dodaje da nije dovoljno da se ljudi koji su stigli zapošljavaju i nauče njemački, nego moraju usvojiti i vrijednosti, poput otvorenosti prema LGBT grupacijama, međureligijskom dijalogu ili jednakosti spolova.

I imena su koje džamija nosi simbolična – Ibn Rušd branio je filozofiju antičke Grčke u 12. stoljeću, a njemački autor Johann Wolfgang von Goethe, rođen više od 600 godina kasnije, bio je fasciniran poezijom Bliskog istoka. I jedan i drugi gradili su mostove u kulturama.

– Baš sam danas preslušavala pozive na telefonskoj sekretarici, netko nas je nazvao i zamolio za razgovor s gospodinom Ibnom Rušdom – smije se Löhr.

Nakon 13 godina svakodnevne okruženosti tjelesnim čuvarima, odricanja od bavljenja odvjetničkim poslom, brojnih zatvorenih vrata, prijetnji i kritika te etikete “islamofoba”, Ates govori da joj se vjera samo povećala. – Sad u Boga vjerujem dublje, na svoj poseban način – zaključila je.