Libija - Zemlja se raspada, a Saif al Gadafi, koji bi je mogao ujediniti, i dalje je u zatvoru

Tri godine nakon što je okončana "revolucija" i svrgnut njihov dugogodišnji vođa Moamer Gadafi, Libija tone u ponor i ide prema raspadu. Brojni uspjesi pukovnika Gadafija odavno su uništeni, a malo je vjerojatno da će Libija biti obnovljena u doglednoj budućnosti, dok razinu razvijenosti iz vremena Gadafijeve džamahirije možda nikad više neće dostići. Većina Libijaca danas vjeruje da ih je izigrao Zapad. Naravno, narodu su ostavili "demokraciju" i spaljenu zemlju, dok zapadne kompanije pljačkaju resurse. Nakon što su SAD i saveznici iz NATO-a zračnim napadima dali vjetar u leđa pobjedi pobunjenika nad Gadafijem, zemlja je ostala na vjetrometini. U nedostatku snažne vlade te s parlamentom koji se pretvorio u arenu za sukob islamista i njihovih protivnika, razvijala se država u sjeni i stvarao paralelni sustav zapovijedanja temeljen na snazi različitih naoružanih frakcija na terenu. Frakcije su bile sastavljene od pobunjenika koji su rušili Gadafija te podijeljene po liniji identiteta i ideologije što je naposljetku rezultiralo krvavim sukobima. Dok se u libijskom glavnom gradu Tripoliju vode žestoke borbe između skupina iz obalnog grada Misrate i one iz planinskog grada Zintana, koja kontrolira zračnu luku, za preuzimanje kontrole nad glavnim gradom u najvećoj luci Benghaziju vode se žestoki sukobi između skupina odanih vlasti i islamističkih boraca koji su Benghazi proglasili kalifatom.

Zemlja se raspada

Različite naoružane skupine diljem Libije žele doći do kontrole nad važnim strateškim objektima kao što su zračne luke te naftna polja jer, po svemu sudeći, Libija ide prema raspadu na tri dijela, Tripolitaniju na zapadu, Fezzanu na jugu i Cirenaiki na istoku. Stanovništvo tih triju regija nikada nije bilo homogeno – brojna plemena razlikuju se prema jeziku, običajima i načinu privređivanja. Razlike između ovih regija nisu samo zemljopisne i političke nego i kulturne i društvene. Plemena se poistovjećuju prema regiji u kojoj u žive, a ne s državom. Stoljećima "Libija" nije bilo ime zemlje nego maglovita geografska oznaka. Gadafi je jedini u povijesti uspio ujediniti sve tri regije i homogenizirati ih te strogo kažnjavati rasizam i nesnošljivost prema tamnoputoj rasi. Iako danas, nakon tri godine, Gadafijeva popularnost ponovno raste, teško da će bilo tko javno stati na njegovu stranu. Naime, nakon svrgnuća Gadafija, grad Tauerga, čije je stanovništvo Gadafiju pružalo potporu, postao je grad duhova. Kuće su uništene, opljačkane i spaljene. Ulice su razrovane, svuda vlada tišina. Nitko nije ostao u ovome mjestu na zapadu zemlje koje su u osvetničkom pohodu potpuno počistili susjedi iz Misrate jer oni iz Tauerge, kažu ovi iz Misrate, pomagali su Gadafiju. Grad je zbog toga uništen i u njega se ne smije vratiti nijedan od nekadašnjih 35.000 stanovnika koji su danas razbacani po mnogim izbjegličkim kampovima. U tom osvetničkom pohodu nema samo političke mržnje nego i rasizma protiv kojeg se Gadafi borio jer, osim što su bili uz Gadafija, stanovnici Tauerge su i crne puti.

Da Libija gotovo sigurno ide prema podjeli, govori i činjenica da je vođa političke skupine u libijskoj istočnoj, naftom izuzetno bogatoj provinciji Cirenaiki Ahmed Zubair al-Senussi već proglasio Cirenaiku "samoupravnom pokrajinom" najavljujući da je to posljednji korak prema odcjepljenju. Ahmed Zubair al-Senussi vođa je vijeća Cirenaike i daljnji rođak prvog i jedinog libijskog kralja Idrisa, koji je još 1970. počeo planirati rušenje pukovnika Gadafija, koji je svrgnuo kralja godinu dana prije. Poznato je da je Cirenaika bila poprište pobune protiv Gadafija 1996. godine, koja je nasilno ugušena, kao i 2011.godine kada je Gadafi svrgnut.

U svom posljednjem govoru na Zelenom trgu u Tripoliju Gadafi je kazao kako nema nikakvog „proljeća".

– To nije pobuna protiv mene nego je Zapad za svoje ciljeve iskoristio separatističke težnje dijela stanovništva pokrajine Cirenaika samo da bi uzeo vašu naftu i bogatstvo. Separatistički pokret, koji je uz financijsku i vojnu podršku Zapada inicirao pobunu, želi dezintegraciju Libije. Kad-tad uvjerit ćete se u moje riječi, bio ja živ ili mrtav – govorio je Gadafi prije nego što je napustio Tripoli.

Tri godine nakon Gadafijeve smrti Libijci se sjećaju njegovih riječi koje su se na kraju i obistinile. Libijom danas hara krvavi rat, Tripoli je u kaosu, a središnje vlasti izgubile su nadzor nad Cirenaikom i Fezzanom. Prirodna bogatstva Libije sada su isključivo u vlasništvu naoružanih bandi, plemenskih vođa i američkih multinacionalnih kompanija.

Međutim, za islamiste se sada javio problem. General Haftar i njegova Libijska nacionalna armija mogli bi im poremetiti sve planove. Još sredinom lipnja Haftarovi borci u istočnoj Libiji pokrenuli su napad protiv islamističkih skupina. Islamisti su odlučili vratiti libijske džihadiste poslane u Siriju i Irak kako bi zauzeli glavni grad Tripoli i borili se protiv generala Haftara i njegovih ljudi. Dok je broj raspoloživih islamskih boraca još uvijek zagonetka, Haftar ima 6000 vojnika i obučene tisuće mladih dragovoljaca. Ono što je najzanimljivije jest da se i većina Gadafijevih vojnika i časnika nalazi u redovima Haftarovih snaga. Poznato je da je general Haftar godinama računao na američku pomoć i slavodobitni povratak u Tripoli u kojem neće biti pukovnika Gadafija. Međutim, po njegovu dolasku NATO je odlučio da im više ne treba i uklonio ga sa svih ključnih položaja na koje je postavio ljude iz Muslimanskog bratstva i islamističke ratne vođe. Ovi drugi su s vremenom potpuno ovladali Tripolijem i njihove milicije bile su jedina vlast u glavnom gradu. Sada se Haftar vratio, ali nije sigurno da će biti na strani Washingtona. Vođe plemena mogu mu dati veliku podršku i apsolutnu vlast u zemlji, a egipatski slučaj za Haftara bi bio najbolja moguća opcija, čak i bez SAD-a kao saveznika, koji je ionako u cijeloj regiji do posljednjeg trenutka igrao na kartu Muslimanskog bratstva.

Libijci danas oplakuju Gadafija jer Libija se tri godine nakon njegova svrgnuća nalazi u velikoj ekonomskoj krizi. Dnevno se proizvodi 250.000 barela nafte, dok je nekoć proizvodnja bila 1,5 milijuna. Poznato je da gospodarstvo ovisi o naftnom sektoru koji čini oko četvrtinu ukupnog BDP-a zemlje. Za vrijeme Gadafijeve vladavine prihodi od prodaje nafte omogućili su uspostavljanje visoke razine socijalne sigurnosti, pogotovo na području obrazovanja i stambenog zbrinjavanja. Početkom 1980-ih Libija je bila jedna od bogatijih država na svijetu, s BDP-om po stanovniku većim od mnogih zapadnih zemalja.

Važna uloga plemena

Libija postaje država naroda (džamahirija) te su sva vlast i bogatstvo nominalno u rukama naroda. Velik dio prihoda od nafte (nakon nacionaliziranja stranih kompanija) usmjeren je na gradnju prometnica, škola, kuća, bolnica i razvoj poljoprivrede. Prema mišljenju većine Libijaca, jedini koji može spasiti Libiju jest Gadafijev sin Saif al-Islam koji se danas nalazi u libijskom zatvoru. Nakon smrti Moamera Gadafija glavnu ulogu u "zelenoj revoluciji" preuzeo je njegov sin Saif koji se zavjetovao da će nastaviti borbu. Saif uživa veliko poštovanje vođa plemena kojih je više od 140 i koji još uvijek imaju važnu ulogu u ustroju Libije. Zbog toga će general Haftar učiniti sve da ga izvuče iz zatvora i dobije u svoj tim. Od akcije NATO-a u Libiji kotač povijesti okrenuo se za puni krug. Europski i američki dužnosnici koji su organizirali ubojstvo libijskog vođe Moamera Gadafija i promatrali su s veseljem kako će se sada domoći libijskog bogatstva, sada i sami napuštaju Libiju, i to bezglavo bježeći u panici. Prestravljeni oružanim sukobima između raznih oružanih skupina, zbog mogućnosti da bi i sami mogli postati žrtve vlastitog projekta "demokratizacije Libije", napuštaju tu zemlju jer NATO u Libiji više ništa ne može učiniti osim pustiti Libijce da potonu u rat i krvoproliće.

>> Iz Libije vojnim brodom evakuirano 110 Britanaca