Lidl na Santoriniju ili što će križ na crkvi?

Uobičajeni demagoški šupljak koji se često čuje od domaćih oikofoba je – dok se mi bakćemo simbolima, nazivima ulica, ideologijama iz prošlog stoljeća i spomenicima, gdje je svijet otišao...

A čime se svijet danas bavi? Amerika spomenicima posvećenim građanskom ratu iz pretprošlog stoljeća, Italija ideologijama iz prošlog, pa je, uz puno polemike, upravo donijela novi zakon o zabrani fašističkih simbola, a skandal s Lidlovim brisanjem križeva s fotografija grčkih crkvi na ambalaži mediteranskih proizvoda postaje važna tema u njemačkoj izbornoj kampanji, a povodom tog slučaja praški kardinal uputio je i pismo solidarnosti grčkom veleposlanstvu u Pragu.

Čovjek je simboličko biće, koje, u boljim slučajevima, nije fokusirano samo na korito i njegov sadržaj, već gleda i iznad njega, traži smisao postojanja i sebe i svoje zajednice. Pogotovo ako je sit, a na Zapadu je uglavnom takav.
Zašto je u Americi odjednom poteklo toliko žuči oko starih spomenika? Očito zato jer dolazi do preslaganja identiteta, u čemu je važan ulog odnos prema prošlosti. Zašto Italija 2017. donosi amandman na zakon koji će zatvorom od šest mjeseci do tri godine kažnjavati isticanje fašističkih i nacističkih simbola? Logičan odgovor je zato što se javila potreba za takvim zakonom, budući da više nije riječ samo o kalendarima s Duceovim likom koje smo znali povremeno viđati na benzinskim crpkama, ili vina s fasciom na etiketi, već problem postaje puno širi. Hoće li zakon o zabrani simbola, tj. simptoma riješiti problem frustracije izazvane drugim stvarima, prije svega ekonomskom nesigurnošću i manjkom sigurnosti na talijanskim ulicama? Gotovo je izvjesno da neće.

U globalnom komešanju oko simbola, jedan postaje posebno problematičan. Riječ je o Kristovu križu. Iako križ nije neki interpretativno dvojben simbol, kao što su primjerice Skejini brčići, neke koji odlučuju on prilično žulja pa se polako uklanja iz vizure razvijenog Zapada. Slučaj koji je očešao i Hrvatsku kao dio velikog europskog tržišta višestruko je zanimljiv. Njemački lanac supermarketa Lidl na ambalaži svoje robne marke grčkih proizvoda Eridanous, kao ikonički znak Grčke koristi fotografiju prekrasnog otoka Santorinija, točnije mjesta Oia, nad čijim, isključivo bijelim građevinama, dominiraju plave kupole crkve svete Anastazije i jednako plavo Egejsko more u pozadini. Grčka ljepota na kvadrat na grčkom jogurtu u sklopu „Grčkog tjedna“ u supermarketu. I sve bi bilo uobičajeno da Lidlov marketinški tim nije izbrisao križeve s kupola crkvi na toj fotografiji. Što ga je motiviralo na takav čin?

Stvarnost se na fotografijama retušira ili, suvremenije rečeno, fotošopira, kako bi se prikrili neki nedostaci. Uklonit ćeš bradavicu, celulit, ožiljak, višak mesa, ogrebotine na polovnom autu u oglasniku, ukratko sve ono što nagrđuje, što je višak, bez čega bi ono prikazano na fotografiji bilo ljepše i prihvatljivije. U slučaju grčkog bisera, kojim dominira plava crkvena kupola, to što ga, po Lidlu, nagrđuje je križ. Pa su podšišali vizuru Santorinija za taj nezgodan dodatak. Lidl u tome nije ni prvi ni posljednji. Madridski Real uklonio je jedva vidljiv križić s vrha grba da bi se dodvorio arapskim investitorima. No uprava kluba ne može svake godine staviti drukčiji grb, pa njezin čin možemo prezirati, ali iz perspektive nekoga tko bi se za novac odrekao svega, ima logike.

U slučaju ambalaže njemačkog supermarketa je drukčije. Zašto Lidl, ako procjenjuje da je križ na kupoli crkve nešto sramotno, oku neugodno i uvredljivo, pa valjda i na hrvatskom tržištu gdje deklarirani kršćani čine više od devedeset posto stanovništva, nije na poklopac grčkog jogurta stavio nešto drugo? Nebo, sunce, potok, ribu u vodi, pticu u zraku, planinske vrhove, sretne ljude koji jedu dotični feta sir ili bademovu pločicu? Ako su htjeli naglasiti grčko porijeklo proizvoda mogli su, umjesto skandaloznog kršćanskog simbola jedva vidljivog na vrhu plave kupole, staviti neki drugi krajolik gdje se ta “strahota” ne pojavljuje – Partenon, nešto iz grčke mitologije, Odiseja gradobiju, lakonogog Ahileja, ranoranku ružoprstu zoru kako pruža zrake nad grčkim morem.

Poslovnu politiku koja za europsko tržište procjenjuje uvredljivim vidjeti križ na vrhu crkve možemo smatrati bijednom i ogavnom, slično Realovu krivotvorenju vlastita grba. Ali to ide korak dalje. Staviti najpoznatiji kadar Santorinija, kojim dominira crkva svete Anastazije, a onda s njezinih kupola obrisati križeve, perverzno je i idiotski.
Što je crkvena kupola na Santoriniju bez križa na svom vrhu? Pa radi njega je i građena. Ne bi je bilo u toj ljepoti da je nije nadahnjivalo ono isto što i golemi dio europske kulturne baštine, sakralnu arhitekturu, glazbu, slikarstvo, književnost. Lišavajući je križa u fotošopu osim što je barbarski krivotvore, megapiljari srozavaju tu velebnu građevinu na razinu neke oku ugodne kupole koja služi kao dekor akvaparka ili šoping-centra. Čin im je idiotski jer je Santorini toliko poznat i prepoznatljiv da je odmah uočljivo da na slici nešto fali.

Slučaj u kojem njemačka firma, između ostalih, i na hrvatsko tržište plasira grčke badem-pločice s fotografskom krivotvorinom e da se ne bi povrijedili tko zna čiji osjećaji jer je crkva na Santoriniju crkva, toliko je bizaran da bismo rekli kako Michel Houellebecq pretjeruje da ga je kojim slučajem izmislio i stavio u svoj roman Pokoravanje.
Zašto bi stotine godina star križ na jednako staroj crkvi ikoga vrijeđao? Hoće li ga, u svrhu boljeg i šireg plasmana proizvoda, ovaj put turističkog, uskoro maknuti i u stvarnosti?

Praški nadbiskup kardinal Dominik Duka nazvao je Lidlovo retuširanje Svete Anastazije nekulturnim i barbarskim činom. U pismu grčkom veleposlanstvu u Pragu izrazio je solidarnost u osudi takvog „krivotvorenja povijesti i napada na kulturnu baštinu cijelog čovječanstva“. U Belgiji je glasnogovornik Lidla nemušto izjavio kako oni „izbjegavaju koristiti religijske simbole jer ne žele isključiti nikoga zbog vjerskih uvjerenja“. Tim pokušajem „vađenja“ dodatno se ukopao jer su bez problema u liniji proizvoda u sklopu „Tjedan Orijenta“ imali džamijsku kupolu s polumjesecom. Kršćanin, budist, ateist ili bilo koji drugi kupac bi stvarno trebao biti krajnji idiot da ga taj motiv spriječi u kupnji rahat-lokuma ili slanutka, kao što ne mogu zamisliti muslimana kojem na ambalaži grčkog jogurta smeta autentična fotografija najljepšega grčkog sela na moru.

U ovom slučaju ne može biti riječ o omašci ili zlobi pojedinačnog dizajnera koja je promakla neopaženo, jer Lidl nije iznimka, budući da su potpuno isti motiv obeskriženog Santorinija na ambalažama svojih proizvoda koristili i Danone i Nestle.
Nešto od te površinske paranoične hiperkorektnosti ispod koje leži duboka oikofobija, jer se ne smatra spornim nijedan drugi vjerski i kulturni identitet osim onoga unutar kojeg si potekao, kod nas se zadnjih godina može vidjeti u novom načinu čestitanja Božića koji je, spojen s Novom godinom, sramežljivo gurnut pod tepih poznat kao „Sretni blagdani“.

No ovo s brisanjem križeva na Santoriniju je još dobro. U skladu s rodnom ideologijom kao novom dominantnom vjerom, ne bi čudilo da se uskoro s javno istaknutih fotografija muškaraca i žena počnu retuširanjem uklanjati nepoćudne pojave kao što su brk, brada, adamova jabučica, grudi, zaobljeni bokovi i sl., jer će se smatrati uvredljivim isticanje sekundarnih spolnih karakteristika koje bi mogle povrijediti nečije osjećaje, a mi „ne želimo nikoga isključiti“.

Tako bismo dobili „obrijanog“ Michelangelova Mojsija, ali i Hitlera i Charlieja Chaplina i Skeju, i sve hrvatske velikane s novčanica, a kod diskriminirajućih prikaza „žena“ (to jest osoba koje su se slučajno u jednom trenutku rodno identificirale kao žene) štemanje bi trebalo početi od Willendorfske Venere pa sve do Kardashianke.