'Liječenje obiteljskog stabla' nespojivo je s učenjem Crkve

Vijeće HBK za nauk vjere objavilo je pravila za djelovanje karizmatskih pokreta u Hrvatskoj. Budući da se zna da povremeno ima napetosti između hijerarhijske crkve i karizmatskih zajednica, ovaj dokument vrlo je važan. Također, generalno, vrlo je pozitivan za same karizmatske pokrete, premda biskupi ukazuju i na neke nepravilnosti u njihovu radu, poput elitizma, stvaranja geto-mentaliteta, opasnosti navezanosti na jakoga vođu, liječenje obiteljskog stabla…

Na primjer, ne gledaju sa simpatijama na liječenje obiteljskog stabla, pa kažu:

“Prema nekim autorima (M. Szenmártoni), riječ je o jednom obliku alternativne terapije, koja polazi od pretpostavke da preci mogu imati izravan utjecaj na stanje i ponašanje svojih potomaka, u smislu da potomci trpe zbog toga što njihovi preci nisu umrli pomireni s Bogom, pa je potrebno da ih njihovi potomci predaju Bogu. Teološka poteškoća je u tome što je ovakvo shvaćanje nespojivo s učenjem Crkve o osobnoj odgovornosti. Pravi stav prema našim pokojnicima imamo u Katekizmu Katoličke Crkve, koji govori o molitvama za pokojne. Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja, smatra i Raniero Cantalamessa. Generacijsko liječenje je nespojivo je s naučavanjem Crkve o sakramentu krštenja, gdje se već moli molitva otklinjanja. Može se zaključiti da generacijsko liječenje niječe slobodu volje, jer se smatra da su preci krivi za sadašnje stanje svojih potomaka, a iz toga bi slijedilo da nema mjesta ni za osobnu ispovijed. Službeni stav Nacionalne službe zajedništva u Hrvatskoj jest da se ova metoda pomaganja pokojnima ne prakticira, nego da se za pokojne upućuju Bogu molitve i služe svete mise, prema savjetu Katekizma Katoličke Crkve.”

Dokumentom „Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi. Fenomenološka analiza i pastoralne smjernice“ Vijeće HBK za nauk vjere očituje se, kako kaže, „o još jednoj aktualnoj temi u današnjemu crkvenome i vjerničkome životu. Karizmatski pokret i obnova u Duhu prisutni su kako u Crkvi u svijetu tako i na našim prostorima. On donosi mnogo duhovnih plodova u promicanju nove evangelizacije, ali se pojavljuju i kontroverzna pitanja na koja treba odgovoriti iz perspektive dogmatske i pastoralne teologije kao i zdrave psihologije“.

Stoga su objavili 12 načela Crkve za ispravno djelovanje karizmatskih pokreta, navodeći kako se od karizmatskih pokreta očekuje da se drže sljedećih načela:

1) da se hrane Božjom Riječju i da ne dopuste da ih zahvati politička polarizacija snaga

2) da odole napasti sustavnog osporavanja i kritiziranja

3) da budu povezani s mjesnom i sveopćom Crkvom te da ne padnu u napast da povjeruju kako su samo oni jedina prava Kristova Crkva. „Nijedna karizma ne oslobađa od navezanosti i podložnosti crkvenim pastirima.“

4) da sačuvaju iskreno zajedništvo s pastirima i da ostanu poslušni učiteljstvu Crkve, u odanosti papi kao trajnom jedinstvu Crkve i biskupu kao temelju jedinstva partikularne Crkve; da to zajedništvo ostvaruju u prihvaćanju nauka Crkve i njezinih pastoralnih smjernica

5) da sebe ne drže jedinim subjektom kojemu je upućeno Evanđelje, nego da budu spremni na poštivanje uzajamne komplementarnosti ostalih karizmatskih stvarnosti u Crkvi i otvoreni za uzajamnu suradnju

6) da rastu u spoznaji, revnosti, zalaganju i misionarskom radu; da prihvate odgovornost u ispovijedanju katoličke vjere, u prihvaćanju i razglašavanju istine o Kristu i Crkvi; da budu sposobni u različite zajednice i u različite sredine unijeti duh evanđelja, da budu izrazito misionarski orijentirani

7) da uvijek zadrže univerzalnu životu perspektivu i da ne poprime obilježje sektaštva

8) da budu u službi svetosti u Crkvi i rasta ljubavi; da budu u službi rasta prema punini kršćanskog života i savršenoj ljubavi

9) da budu spremni prihvatiti i podnositi trenutke kušnje, sumnje i ispitivanja, a ne samo tražiti čudesna izbavljenja

10) da se trude vidljivo pokazivati prisutnost duhovnih plodova, kao što su ljubav radost, mir, humanost, molitva, kontemplacija, briga za zvanja za posvećeni život, za ministerijalno svećeništvo i za kršćanski brak

11) da budu spremni solidarno se zalagati u društvenim nevoljama, zauzimati se posebno za siromašne, zanemarene i isključene iz društva; da omoguće Crkvi da preko njihova djelovanja mogne ući u sve tokove sudjelovanja i solidarnosti na putu stvaranja pravednijeg društva

12) Hijerarhijski autoritet Crkve, sa svoje strane, promicat će legitimno priznavanje mnogostrukosti različitih oblika udruživanja laika u Crkvi. Svi kojima je dan autoritet trebaju se držati savjeta sv. Pavla apostola: „Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte!“ (1 Sol 5, 19-21). Katolička Crkva treba donositi dokumente koji su prvenstveno usmjereni na uređivanje i osnaživanje karizmi. Ako to ne čini, tada Crkva gubi svoj identitet (Papa Franjo).

Cijeli dokument može se pročitati ovdje.