Danas kad su mnogi zaboravili na koronu a ostali se trude zaboraviti je, na epidemiju, ako ništa drugo, podsjeća trijaža na bolničkim ulazima. Tako i na ulazu u zagrebački KB Merkur, bolnicu koja je, uzgred rečeno, ostala “COVID-19 free”. A pred tim šatorom, najlakše je to reći, ljudi su kao ljudi – neki nose masku zakvačenu samo za bradu, jedni poštuju razmak, drugi su nervozni. U ovom životu poslije korone može se u Hrvatskoj onako odoka u takvim situacijama zaključiti tko je kakvog stava prema epidemiji.
No, koji god osobni zaključak imali, svi će oni ovdje proći trijažu i ući u bolnicu kada ekipa na ulazu eliminira sumnju na mogućnost infekcije novim koronavirusom. Razuman svijet i ne treba podsjećati na situacije od prije samo koji mjesec i što znači ulazak virusa u bolnicu. Osim opravdane bojazni i straha, značilo je to i zatvaranje sustava, rad hitnih slučajeva te odgađanje svega ostalog. Danas smo u fazi kada zdravstvo nadoknađuje upravo to odgođeno, a u jednom njegovu segmentu na kraju godine svi vjeruju da će brojke biti jednako dobre, onakve na kakve smo se i naviknuli – u transplantacijama. Baš zato što smo se nekako, kako rekosmo, naviknuli na to da smo prvaci u toj grani medicine, često zaboravljamo njezinu veličinu.
Bila je stala razmjena organa
Uz sve ostalo, ona trijaža koju i danas gledamo u Merkuru dovela je do toga da i kada je sve stalo, transplantacije nisu. U paraliziranom svijetu zatvorenih granica, prizemljenih aviona, u bolnici na tom zagrebačkom brdu spašeno je transplantacijom 11 života. U jeku epidemije nepoznate bolesti, kada je stala razmjena organa s drugim zemljama, i transplantacijski program službeno je zaustavljen. U dva epidemijska mjeseca obavljeno je 11 transplantacija jetre.
– Za vrijeme korone u KB-u Merkur transplantacijski program jetre nije prestajao, odvijao se i u najvećem epidemijskom intervalu. U tom razdoblju od dva mjeseca praktički smo u jedan vikend napravili šest transplantacija kad je samo pola ekipe bilo u bolnici. Gotovo su sve te jetre došle iz Hrvatske, dakle radio je i eksplantacijski tim uz maksimalnu sigurnost, a i primatelj i donor bili su testirani na COVID-19 prije same operacije. Jedna jetra došla je iz Belgije jer smo imali pacijenta koji je bio jako urgentan, kod tog pacijenta radilo se o satima, a ne o danima. Pokazali smo da i u najtežim uvjetima kao što je epidemija, iako je u organizacijskom smislu najkompliciraniji program, može funkcionirati – govori doc. dr. sc. Stipislav Jadrijević, veteran transplantacija u nas.
Neke transplantacije će zauvijek pamtiti, poput slučaja žene u splitskoj bolnici s lezijom jetre radi koje joj je organ praktički propao.
– Izvadio sam joj jetru, a nju poslao helikopterom u Zagreb. Ona bez jetre, uz anesteziologa u helikopter, a ja u avion. Te večeri bila je u Dubravi jetra iste krvne grupe, ali s obzirom na to da je ona bila male tjelesne težine, a donor teži od sto kilograma, jetra je bila puno veća pa sam morao napraviti redukciju i ugraditi joj samo desni dio. Prošlo je od toga oko deset godina i ta žena danas normalno živi – prisjeća se dr. Jadrijević, voditelj transplantacijskog programa za gušteraču i bubreg u toj bolnici.
Koliko je iza njega presađenih organa i ne broji, a prvu samostalnu transplantaciju obavio je prije 20 godina mladoj pacijentici iz Solina uz prim. dr. Branislava Kocmana. I danas su, da tako kažemo, za istim stolom.
Drugi dan karantene, Kocman je napravio transplantaciju kod pacijenta koji je bio visoko ugrožen, govori nam taj liječnik o svojem kolegi. Priznat i prepoznat dvojac uvijek je isticao da su transplantacije rad tima, velikog broja ljudi koji moraju funkcionirati maksimalno uigrano. Tako je bilo i tijekom epidemije. Tu su ljudi koji se brinu o pacijentima kandidatima za novi organ, selekcioniraju ih, pripremaju za operaciju, tu su oni koji odlaze eksplantirati organe donora, a potom i oni koji ih nakon zahvata preuzimaju u tako rizičnom trenutku života kada se svi nadaju da će njihovo tijelo prihvatiti novi organ i život. Nema tu radnog dana, sata, blagdana, uvijek moraju biti spremni brzo reagirati. Danas, povratkom u, kako se to voli reći, novu normalnost, nemoguće ih je sve okupiti za ovu priču. I dio razgovora s liječnikom morali smo odgađati zbog njegova odlaska u operacijsku dvoranu, trčati za drugim koji je jurio u vizitu, na ultrazvuk, a prim. dr. sc. Mario Sučić pak pridružio nam se nakon uklanjanja tumora…
Psihički je bilo teško
– Cijelo vrijeme tijekom korone radili smo s prioritetnim pacijentima, onkološki pacijenti spadaju u prioritetne te smo radili velike operativne zahvate kao što je uklanjanje mjehura, velikih tumora bubrega, sve gdje je postojala bojazan da bi bolest mogla uznapredovati. Radili smo s pacijentima kod kojih su mogla biti ključna dva-tri mjeseca, gdje je postojala bojazan da bi bolest mogla uznapredovati jer nismo mogli predvidjeti da ćemo imati dobru epidemiološku situaciju. Moram priznati da je psihički to bilo teško zbog svih tih mjera izolacije, zbog psihoze koja je zahvatila cijeli svijet, ali je odlazak u operacijsku dvoranu u tom trenutku djelovao čak i relaksirajuće jer se koncentracijom na operaciju na neki način isključite od svega toga – ističe taj voditelj Odjela za urologiju i transplantaciju bubrega, koji se nije dijelio na timove jer je, kaže, ukupno osam liječnika, tako da je, zapravo, radio cijelo vrijeme tijekom epidemije.
Bilo je tu napadaja kamenca, bolova, krvarenja iz mokraćnog sustava, ali su, kaže, pacijenti bili strpljivi.
– Štoviše, sada možda dolaze neki ljudi koji su bili jako strpljivi, a za koje bismo voljeli da su ipak došli ranije. Vrhunac u epidemiji, kako sam to osobno doživio, bio je potres. Bio sam tada dežuran i to mi je bio nekako najdramatičniji trenutak. Taj zvuk koji se prolomio... Ne ponovilo se. Evakuirali smo u zoru sve pacijente iz intenzivne i ostale teške pacijente, pokrivali ih dekama... Taj strah na licima, preplašene pacijente i ljude koji plaču teško je zaboraviti. Izgledalo je to kao sudnji dan – govori liječnik.
Popuštanjem mjera odmah se počelo i s transplantacijama bubrega.
– Funkciju bubrega se može nadomjestiti dijalizom. Naravno da je transplantacija najkvalitetniji način nadomještanja bubrežne funkcije, produljuje život, poboljšava njegovu kvalitetu, ali u epidemiji smo morali usporiti ili privremeno zaustaviti taj program jer su ljudi išli na dijalizu. Za razliku od jetre i srca, oni koji su čekali bubreg nisu bili toliki problem, ali jetru ne možete nadomjestiti. Naša transplantacijska ambulanta radila je redovito, ali smo s ljudima koji imaju transplantirani bubreg i koji su stabilno, savjetovali da u svojim ambulantama naprave nalaze i pošalju nam ih pa smo to telemedicinski rješavali tako da ne moraju dolaziti. Kao Zavod za nefrologiju, odmah smo poslali svim našim centrima za dijalizu i svim centrima koji nam gravitiraju i domovima zdravlja da smo dostupni na A5 uputnicu, komunicirali smo e-mailom, radili telefonski, slali su nam nalaze. Bilo je to malo neuobičajeno, ali tko je god došao u bolnicu bio je obrađen. Problem je bilo to što nismo mogli predvidjeti da mnogi naručeni pacijenti neće doći, ljudi su bili u strahu – ističe prim. dr. sc. Dinko Škegro, pročelnik Zavoda za nefrologiju.
Zaključno s 11. lipnja, u Merkuru je u ovoj godini napravljena 41 transplantacija jetre, 12 transplantacija bubrega i po jedno presađivanje bubrega i gušterače. Spomenuli smo već koliko ih je obavljeno u samom jeku epidemije, a nakon popuštanja mjera aktivirani su svi transplantacijski programi te su presađena još dva bubrega. Zbog svega toga, korona neće, vjeruju u Merkuru, povećati listu za organe u Hrvatskoj te će se sustići lanjske brojke kada je u toj bolnici napravljeno 113 transplantacija jetre, 45 transplantacija bubrega i pet transplantacija gušterača. Takav plan i nadu može pomrsiti jedino drugi val, bojazan o ponovnom jakom udaru virusa za koji se kalkulira da bi mogao doći s hladnim vremenom, možda u mutiranoj varijanti, slabiji ili pak gori nego što smo ga dosad upoznali.
– Bit ćemo optimistični u nadi da možemo izbjeći zloguko najavljivani drugi val epidemije i da ćemo se i ove godine vratiti u stari ili još i bolji tempo u skladu s potrebama naših bolesnika.
KB Merkur je u transplantacijskoj medicini u hrvatskom, europskom i svjetskom vrhu. Poznato je da se baš u tom transplantacijskom središtu rade i posebno složeni transplantacijski zahvati, u bolesnika koji su visoko senzibilizirani, imunosno rizični, kao i kombinirane transplantacije organa – jetre i bubrega te gušterače i bubrega. Treba naglasiti i da je transplantacijska medicina izrazito multidisciplinarna grana medicine i da ponovna aktivacija transplantacijskih programa uključuje kirurge, urologe, nefrologe, gastroenterologe, anesteziologe, stručnjake iz tipizacije tkiva, transplantacijske koordinatore, medicinske sestre i tehničare, koji su stup uspjeha, te brojne druge manje vidljive, ali ne manje važne, struke bez čije bi logistike uspjeh bio nezamisliv. U KB-u Merkur se, osim profesionalne izvrsnosti, njeguju i visoki etički standardi. Takav pristup je ujedno bio kriterij pri donošenju odluka i učinkovit način u borbi protiv korone – zaključuje prof.prim.dr.sc. Lada Zibar, nefrologinja iz Merkura, članica tog tima.
Tima koji vjeruje i čini to da Hrvatska ostane u svjetskom vrhu u tom području, a kako kaže dr. Jadrijević, bilo bi idealno za naše transplantacije da rastu svake godine te da uvedemo i program transplantacije pluća. U bolnici na brežuljku u zagrebačkoj Zajčevoj ulici puno je optimizma i nade te treba u konačnici naglasiti da karantena, opasan virus i zatvorene granice nisu za posljedicu imale to da u njoj umre ijedan čovjek zato što nije dočekao organ.
Svaka čast dream team! Šute i rade, a ne kao većina i mi lupamo po tipkovnici i pametujemo