Mogao je doći u vojnu bolnicu u Kabulu i mirno obaviti posao za koji je plaćen. Mogao je koordinirati prijevoz ranjenika stradalih u eksploziji autobombe ispred indijskog veleposlanstva u češku i francusku bolnicu i mirno se vratiti u središte misije međunarodnih snaga u Afganistanu (ISAF).
Iako je po struci liječnik, nije trebao navući rukavice, nije trebao uzeti zavoje i kirurške instrumente i umiješati se među ranjene. Nije se trebao prihvatiti trijaže, tog najodgovornijeg i najstresnijeg posla – prijama pacijenata, pregleda te donošenja odluke o tome kome prvome pružiti pomoć. Ukratko, nije se trebao umazati krvlju. Ali, 51-godišnji Varaždinac, pukovnik HV-a u misiji ISAF-a Ratimir Benčić, napravio je upravo to.
– Pa ja sam liječnik! – bio je zatečen pitanjem. Jer, u njegovu svjetonazoru podrazumijeva se da liječnik pomaže pacijentu. Uvijek, bez molbi, i bez naknade. Zašto je Hrvatsku toliko osupnula vijest da je jedan liječnik pomogao pacijentu? Vjerojatno zato što je ovdje gotovo nevjerojatno da će se bilo tko prihvatiti dodatnog posla, za koji unaprijed zna da neće biti plaćen.
Vjerojatno i zato što je danas u Hrvatskoj empatija na niskim granama. Kako inače objasniti rezigniranost i opću apatiju na vijesti o štrajkovima, o nevoljnicima koji mjesecima ne primaju plaće, koje otpuštaju kako stignu? No Benčićeva reakcija “udarila” je dublje. Nekolicina kvarnih učinila je da kod nas liječnici baš i ne slove kao najveći humanitarci.
Jer – eto stvarnog primjera iz jedne zagrebačke bolnice – ako je moguće da osoba koja je položila Hipokratovu zakletvu, koja je izabrala poziv liječnika, tjednima odbija razgovarati s obitelji teško bolesnog pacijenta, ako ih izbaci iz liječničke sobe za vrijeme informacija jer mu smeta dok on čavrlja s kolegom, onda nije ni čudno što liječnike doživljavaju kao ucjenjivače najgore vrste – sa skalpelom pritisnutim uz grlo pacijenta, koje treba moliti da obave svoj posao.
Benčić je, iz tog rakursa, liječnik par excellence: kalio se na ratištima – u Domovinskom ratu bio je na bojišnici od prvog dana, sve do kraja Oluje. Ostao je u HV-u. U Afganistan je otišao prvi put prije dvije godine. Njegovi kolege imaju samo riječi hvale: radio je, i to mnogo.
U zemlji u kojoj se svakodnevno gine, a mreža medicinske pomoći gotovo da nije postojala, uspio ju je osoviti na noge. Djelomično je izbio adute iz ruku protivnika slanja hrvatskih vojnika na svjetska krizna područja – on je pokazao koliko dobra mogu tamo učiniti. U Benčiću je istinski impuls za pomoć ljudima. I zato je on liječnik kojega želimo u svojoj ordinaciji.