Hrvatskoj nedostaje liječnika, no mnogi ipak napuštaju domovinu. Njemačka je jedno od omiljenih odredišta. Sreću je tamo potražio i liječnik Mihael Rudeš koji kaže: "U Hrvatskoj se ne cijene oni koji teže usavršavanju."
Mihael Rudeš liječnik je specijalist, otorinolaringolog, danas radi u Klinici za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata pri Sveučilišnom centru Erlangen-Nürnberg u Bavarskoj. Svoje dodoplomsko školovanje uspješno je realizirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te se potom stručno usavršavao u hrvatskoj Sveučilišnoj klinici KBC Rebro. O njegovoj uspješnosti svjedoči i Dekanova nagrada na petoj godini studija uz prosjek ocjena 5,0. Ali čini se da njegova izvrsnost ipak nije bila dovoljna da bi ga na Rebru odlučili i zadržati, piše DW.
"Obrazovani ljudi prisiljeni su emigrirati"
Mihael Rudeš u Njemačkoj sada živi već dvije godine, a na odlazak se odlučio nakon što mu na Rebru u Zagrebu nije produljen ugovor. Tada je imao samo 30 godina. Početak u Njemačkoj nije bio jednostavan. Mihael Rudeš kaže kako postupak dobivanja radne vize i radne dozvole nije bio lagan budući da Hrvatska u to vrijeme nije bila članica Europske unije. Dodatne poteškoće predstavljala su izjednačavanja stručnih kvalifikacija. Na pitanje kako to da je odlučio napustiti Hrvatsku u kojoj nedostaje liječnika, odgovara kako je svoj život zamišljao u Hrvatskoj sve do otprilike treće godine specijalizacije. Kaže kako se nadao da će mu ipak biti pružen neophodni edukacijski minimum propisan Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju Ministarstva zdravlja RH te da će prijelaz iz statusa specijalizanta u specijalista teći normalno.
No u drugoj polovici specijalizacije starije kolege "blokirale" su njegov razvoj i svako stremljenje prema napretku, prisjeća se dr. Mihael Rudeš. Na pitanje zašto se to događalo, kaže: "Mislim da se nažalost kod nas još uvijek cijene mediokriteti, a ne osobe koje streme prema usavršavanju." Dodaje kako "svakim danom svjedočimo 'odljevu mozgova' iz RH, i to prije svega zato što su mladi akademski obrazovani ljudi prisiljeni emigrirati, a ne zato što nemaju što ponuditi RH."
"Rečeno mi je da odem van"
Unatoč položenom specijalističkom ispitu s odličnim uspjehom, tadašnji mentor i predstojnik Klinike za bolesti uha, nosa i grla Mihaelu Rudešu nije produžio ugovor s obrazloženjem: "... da se od mene nije tražilo znanje, sposobnosti i akademske vještine, već neke druge stvari." Tada već bivši mentor nije se ustručavao direktno izraziti svoje mišljenje kako znanje na ovim prostorima nije važno, kako ovdje još uvijek vlada komunizam i da je za mene najbolje da idem van." Na pitanje o čemu je bila riječ Mihael Rudeš odgovara kako mu ni danas nije baš točno jasno koje su to bile "druge stvari". Za vrijeme svoga školovanja u Zagrebu odlazio je na različite kongrese i edukacije u inozemstvo, gdje se dodatno samoinicijativno usavršavao, ali i dalje je, kaže, vjerovao u ostanak u Hrvatskoj.
"Sve dok nisam 'ostao na ulici' nisam bio spreman na ključni korak", kaže Mihael Rudeš i pojašnjava da je odlazak u Njemačku koji je uslijedio bio vrlo složen. Priznat mu je fakultet, ali ne i staž i specijalizacija pa je morao polagati stručni ispit, a nakon što je 12 mjeseci radio kao specijalizant, odobren mu je izlazak na specijalistički ispit. "Budući da je Hrvatska sada punopravna članica Europske unije, vjerujem da je procedura izjednačavanja stručnih specifikacija olakšana, ali nije mi poznato u kojoj mjeri", dodaje. Po polaganju navedenih ispita dobio je aprobaciju, odnosno trajnu njemačku radnu dozvolu te izjednačio svoju specijalizaciju s njemačkom. S njemačkim jezikom nije bilo problema jer je njegov otac, priznati primarius otorinolaringolog, deset godina radio u Austriji pa su Mihaelovi odlasci ocu pomogli u svladavanju njemačkog.
Danas na jednoj od najvećih sveučilišnih klinika u Europi
Prisjeća se početaka u novoj zemlji: "Odlazak je bio poprilično težak, ali probijanje u stranom svijetu bilo je još teže. Često sam razmišljao o tome ima li moj angažman uopće smisla. Razmišljajući o teškoj situaciji kod kuće i odvagujući dobiveno s uloženim, bio sam sve više uvjeren da moram ustrajati. Polaganjem navedenih ispita i stjecanjem statusa njemačkog specijalista uloženo je počelo dobivati na težini, a život je postupno postajao ljepši.
Danas radim u jednoj od najvećih sveučilišnih klinika za uho, grlo i nos ne samo u Njemačkoj, već u Europi. Mojoj klinici gravitira oko četiri milijuna ljudi, što je usporedivo s cijelom Hrvatskom. Radni dan je poprilično intenzivan i traje do 14 sati na dan, uz jednu manju pauzu. Malo je vremena za privatni život, ali tu su vikendi i slobodni dani. Ipak, čovjek je zadovoljan jer osjeća napredak i nova vrata se neprestano otvaraju. Mišljenja sam da se mladi akademski obrazovani ljudi trebaju orijentirati na karijeru i stvaranje budućnosti, a da privatni život može još koju godinu pričekati“, kaže Mihael Rudeš.
Mnogi liječnici danas razmišljaju o napuštanju Hrvatske pa je Mihael nakon odlaska bio bombardiran uglavnom pitanjima mlađih kolega o radu u toj zemlji i pronalaženju radnog mjesta. Priča kako je dobio osjećaj da je sve veće zanimanje za odlazak u Njemačku, ali da većina ljudi nije detaljno upoznata sa samom procedurom. Mnogi to shvaćaju kao vrlo jednostavan korak i misle da ih vani čeka "med i mlijeko". "Stekao sam dojam da naši ljudi nisu detaljno informirani u vezi sa stjecanjem radne dozvole, pronalaskom radnog mjesta te radnih uvjeta u Njemačkoj. Odlazak van nije nimalo lagan i u početku se može činiti poput neosvojiva zida. Preporučio bi svima da zaista naprave detaljan plan, podrobno se informiraju oko prednosti i nedostataka te si postave kratkoročne i dugoročne ciljeve. Neka budu samokritični, optimistični i spremni na sve", kaže Mihael Rudeš.
Odlazak zbog depresije, besperspektivnosti i materijalne nesigurnosti
Na pitanje zašto misli da mnogi odlaze ili barem sanjaju o odlasku, ovaj mladi liječnik smatra kako njegove kolege najviše smetaju društvena depresija, osjećaj besperspektivnosti, ali i materijalna nesigurnost. "Siguran sam da veći dio mojih kolega odlazi zbog osobnog ili profesionalnog izazova, dok drugi traže bolju budućnost za sebe i svoje obitelji, žele isprobati europski način života ili su jednostavno prisiljeni zbog gubitka radnog mjesta."
Nakon dvije godine života i rada u Njemačkoj Mihael Rudeš ističe kako je prednost života u Njemačkoj stalno usavršavanje i mogućnost razvoja, dok je nedostatak slobodno vrijeme kojeg gotovo i nema ako radni dan traje i do 14 sati. On dodaje: "Važno je reći da medicina nije visoko profitni posao. Ona pripada višoj grani srednjeg profita gdje ljudi mogu sebi priuštiti lijep život, ali ne treba očekivati veliko bogatstvo, osim ako nije riječ o visokom položaju u kliničkim ustanovama."
Dr. Rudeš kaže kako ni u njemačkim klinikama nema sigurnosti: "Svaki dan se po nekoliko novih ugovora sklapa i po nekoliko otkazuje. Broj ljudi koji dolazi i prolazi kroz njemačke klinike uistinu je velik. Ugovori se sklapaju na tri, šest ili 12 mjeseci i tek nakon što se ispune stavke iz ugovora, potonji se produžuju. Sigurnosti na koju su naši ljudi navikli nema u Europi te se čovjek mora boriti kako bi zadržao svoju poziciju, odnosno išao naprijed."
>>Nekad su Hrvati bili fizički radnici, danas su studenti ili liječnici i inženjeri
>>Mladi Hrvat otkrio pogreške u sustavima Googlea i Facebooka
Realan članak. U njemačkim bolnicama uslijed već dugogodišnje krize zdravstva postoji veliki protok radnika srednje i visoke stručne spreme, dakle liječnika i sestara (tj. med. tehničara). Stabilnost i dugogodišnja sigurnost se u Njemačkoj u zdravstvu ne mogu i ne smiju očekivati. Zbog svega toga i sami Nijemci sve češće odlaze i napuštaju za uvijek svoju zemlju u smjeru Skandinavije, Švicarske, Kanade i Australije.