Intervju je, već na prvu, čisti urnebes. Odrađen u jeftinom interijeru improviziranog studija, zapravo, u ćošku nekakvog sobička gdje u kadru dominiraju dva zida doslovno prljavo bijele boje, dva drvena stolca dovučena iz obližnje kafane, okrugli stolić između sugovornika s dvije čaše vode i jedan obližnji s odloženim mobitelom na punjaču.
Riječ je o intervjuu kojeg je Aleksandar Vučić dao za sarajevsku komercijalnu televiziju Face kada je, ima tome koji dan, “lično” donio donaciju od 10 tisuća cjepiva protiv korone u BiH. Usput, cjepivo kojega je u Sarajevo zrakoplovom srbijanske vlade dopratio Vučić zapravo je dio kontingenta Covishield, kojega pod firmom Oxford-AstraZeneca proizvodi Serum Institut iz Indije. Riječ je o cjepivu koje nema dopuštenje za plasman na tržište EU pa je Vijeće ministara BiH na izvanrednoj sjednici moralo dati posebnu suglasnost o prihvaćanju ove donacije, uz uvjet dodatne provjere kvalitete koju treba provesti Agencija za lijekove BiH.
No, vratimo se na čas na intervju. Tamošnja voditeljska zvijezda Senad Hadžifejzović, svojevrsna bosanska inačica Zorana Šprajca, srpskom predsjedniku postavio je, u nizu drugih, jedino logično pitanje koje se usred bosanskohercegovačke prijestolnice, makar 30 godina kasnije, postaviti može: jesi li pucao po Sarajevu? “Nisam pucao, ali sam bio na Palama i radio svoj posao”, odgovara vidno neraspoložen.
Krvavi trag njegova “posla” i danas je živa rana na tkivu svakog teritorija gdje su Vučić i njegovi spustili svoju čizmu, od Srebrenice do Vukovara. No, najzanimljiviji segment razgovora tek dolazi. Mučen sve kvalitetnijem suživotom Hrvata i hrvatskih Srba, koji više ne odlaze u Beograd po mišljenje, kao i lancu solidarnosti koje su Hrvati pokazali prema stradalnicima u potresu na Banovini, ne pitajući za nacionalnost, Vučić je ničim izazvan opalio po hrvatskim vinarima.
“Znate li zašto Srbi i dalje piju neku malvaziju iz Istre, koja je đubre u odnosu na vino koje mi možemo da ponudimo, zato što se seća da je mogao pre 25 godina da bude s devojkom na obali mora, pa jao lepo mi miriše na to vreme, a vino odvratno i ničemu ne služi i tako dalje”, odgovora u nastavku monologa na pitanje o - pucanju po Sarajevu.
Premda bi o ovoj izjavi imao štogod za reći i kakav psihoanalitičar, čovjeka valja razumjeti. Dok se cijeli svijet smije njegovom propalom pokušaju da lošim propagandnim uratkom “Dara iz Jasenovca” zapečati Hrvate kao genocidan narod i po tko zna koji put pljune na stvarne žrtve logora smrti, čini se da Vučić pomalo gubi dodir s realnošću. U trenucima dok gubi novovjekovnu “kosovsku bitku”, ratnom huškaču iz Gline danas preostaje činiti isto ono što je, na žalost, uspješno činio 90-ih na teritoriju RH: trabunjati o ustaškom karakteru hrvatske države. Ili o lošoj malvaziji.
Da se Vučić bavio vinarstvom, umjesto ratnim huškanjem i opskrbom streljiva zločincima na Palama, u Glini i Kninu, njegovu ispriku istarski vinari i cjelokupna javnost još bi i uvažili. Koji dan kasnije, vidjelo se, savjetovali su mu da se javno ispriča, što je i učinio. Pritom, gradonačelnik Pule Boris Miletić uzvratio mu je na najbolniji mogući način, lijepim riječima, kada je kazao da “naši dragi gosti i prijatelji iz Srbije čije je srce u Istri ne dijele njegove stavove”. Zapravo, lijepo od Vučića što se ispričao za vlastitu glupost, kakva se može zakotrljati iz svačijih usta.
A sada još samo isprika za rat na teritoriju Hrvatske i BiH, koji je zdušno podrivao, priznanje patnje logorašima i lokacije grobnica gdje leže kosti naših nestalih. Dotad, čašom istarske malvazije nitko mu s ove strane granice ni pijan neće nazdravljati.
Haha šta vam je Renata....svi su krivi oni nisu. Oni su uvijek žrtvice. Rat je za njih počeo 95, a ne 91. Uvijek,ali uvijek se bave posljedicama, a uzroke skrivaju ko zmija noge.