Lijeva kulturna hegemonija traje već punih sedamdeset godina

„Euforično višegodišnje slavlje pobjede nad fašizmom i zanos obnove ratom razrušenih krajeva zakriva činjenicu kako je riječ o jednakoj, ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (socijalističkog) antifašizma, bez obzira na njihova dijametralna sadržajna određenja.“ 

Ovu rečenicu nije napisao dr. sc. Zlatko Hasanbegović aktualni HDZ-ov ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske nego prof. dr. sc. Gvozden Flego bivši SDP-ov ministar znanosti i tehnologije u Vladi Republike Hrvatske dok je njome predsjedavao Ivica Račan. Flego u članku „O psihičkoj strukturi antifašizma“ objavljenom 1996. godine u zborniku Antisemitizam holokaust antifašizam, u nakladi Židovske općine u Zagrebu iskazuje slaganje s onima koji govore o neuspjehu antifašizma nakon Drugoga svjetskog rata. On piše da nakon vojne pobjede antifašizma njegova politička forma „doživljava neuspjehe i poraze“. Razlozi za taj poraz leže prije svega u nemogućnosti antifašizma da se emancipira od svoga predloška fašizma te on ostaje zarobljen samim fašizmom. Flego izjednačava psihičku shemu i pragmu fašizma i antifašizma koji „nakon rata smatran civilizacijskom obvezom par exellence, postaje gotovo monopolom poslijeratnih komunista Evrope“. Antifašizam je ostao „pokret manifestacione prirode, bez bitnih samosvojnih određenja i bez elemenata liberalno-političke tradicije“ pa i nije mogao donijeti bitno drugačiji međuljudski ustroj u odnosu na osporavani predložak“. 

Citirane teze Gvozdena Flege objavljene prije 20 godina još uvijek su aktualne. Ništa se bitno nije promijenilo osim što su mediji, tijekom petnaestak godina u mandatima lijevih (Račan, Milanović) i tehnokratskih vlada (Sanader, Kosor) te tri mandata lijevih predsjednika (Mesić, Josipović), stvorili dojam (iluziju) kod dijela javnosti kako je (socijalistički i jugoslavenski) antifašizam ugrađen u temelje hrvatske Države pa je time nesporna vrijednost i „civilizacijska obveza“ na koju monopol imaju manje ili više reformirani komunisti u Hrvatskoj i „Regionu“. 

Na temelju tog i takvog dojma odnosno te i takve iluzije gradila se teza kako je današnja demokratska Republika Hrvatska nastala kao prirodan i samorazumljiv slijed povijesnog razvoja te kako je potpuno svejedno tko je bio na njezinu čelu i kakvu je taj politiku vodio. Takav skučeni deterministički pogled na nacionalnu povijest posljedica je ozbiljne kontaminacije vulgarnom interpretacijom marksističke teorije, ali je istovremeno i sredstvo za diskreditaciju zaslužnih odnosno zaštitu onih koji su se o tu ideju ogriješili.
 
Pojednostavljeno rečeno, prema tom tumačenju povijesti, za neovisnost demokratske Republike Hrvatske nisu zaslužni Franjo Tuđman i njegova stranka HDZ, nego Josip Broz Tito i SKJ koji su donijeli Ustav SFRJ iz 1974. odnosno Ivica Račan i SDP jer su „mirno predali vlast“. Za obranu i oslobođenje Republike Hrvatske nisu zaslužni hrvatski branitelji, jer je rat i onako bio „dogovoren“, „nepotreban“ i u svakom pogledu „zločinački“. Rat je bio i „građanski“ što onda u potpunosti amnestira naše istočne susjede i pobunjene (su)građane, a hrvatske branitelje svodi na kategoriju suvišnih „privilegiranih“ pojedinaca i organizacija „sumnjive“, uglavnom „kriminalne“, da ne kažemo „zločinačke“ reputacije. 

Kao konačni zaključak, u komunističkom propagandnom laboratoriju razrađena je teza da su Hrvatsku stvorili jugoslavenski komunistički partizani, a da je njezinu samostalnost izborila Udba – tajna komunistička policija na čelu s Manolićem, Boljkovcem i Perkovićem. Takvo tumačenje suvremene hrvatske povijesti spremno su prihvatili i „desni“ sektaši jednake ili srodne psihičke sheme onoj komunističkoj (vrlo često se radi o konvertitima) kojoj se istovremeno žestoko protive. Ni jedni ni drugi ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao demokratsku i pluralnu državu, onakvu kakva ona jest, nego je vuku i razvlače, ne bi li je napravili po svojoj mjeri onakvom kakvom je oni za sebe žele, a kakva ne može biti. Upravo je to jedan od važnih razloga hrvatske društvene i političke krize i stagnacije. 

Nerazumijevanje i neprihvaćanje činjenice da u Republici Hrvatskoj žive ljudi različitog podrijetla, svjetonazora i političkih opredjeljenja, s različitim iskustvima te suprotstavljenim legitimnim i legalnim interesima i zahtjevima stvara sve dublje društvene podjele. Nemogućnost ostvarenja radikalnih ciljeva političkim sredstvima kroz demokratsku proceduru unutar institucija hrvatske države, u prvi plan gura radikalne pojedince i skupine koje nude brzo i efikasno „rješenje“. Nedavno održani izbori nisu doveli do stvarne „pobjede“ ni jedne politički zaraćene strane. Vlada je formirana kao rezultat političkog kompromisa i kakve takve svijesti o društvenoj stvarnosti. Lijevima je vlast za malo izmakla, a desni nemaju snage za revanš i konačnu ideološku pobjedu. 

Jedan od razloga za to je i lijeva kulturna hegemonija koja traje već punih sedamdeset godina, a nastala je prije svega fizičkim likvidacijama, progonom te marginalizacijom velikog broja hrvatskih intelektualaca raznih struka. Institucionalna kultura hrvatske Države jedva preživljava na kadrovskom i financijskom minimumu, dok je „alternativna“ scena obilno financirana iz državnog proračuna, uz samo jedan kriterij – ispravnu ideološku orijentaciju. Dok su akademski obrazovani umjetnici i znanstvenici stjerani u hladne kutke svojih institucija hranjeni mrvicama i prisiljeni na razne oblike „tezgarenja“, dotle „lijevi alternativci“ – vječita socijalistička mladež bez ikakvih relevantnih kvalifikacija ili vrijednosti zauzimaju govornice, pozornice i medijski prostor.  

Ni jedna Vlada nakon 2000. godine, koliko god bila jaka, nije se usudila mijenjati taj odnos, osim ove u kojoj će ministarstvo kulture voditi Zlatko Hasanbegović. Njegov izbor izazvao je konsternaciju i opću mobilizaciju na „ljevici“. Izvukli su mu izjavu s televizije i iz konteksta i proglasila ga „fašistom“, „ustašom“ i „nacistom“ – baš onako kako komunisti tradicionalno etiketiraju sve svoje političke protivnike. Izmislili su da je bio član HOP-a, otkrili su da je rođen u Zagrebu dvjestotinjak metara od HNK, da je doktor znanosti, navijač Dinama, hrvatski nacionalist i musliman. Član je Medžlisa islamske zajednice u Zagrebu i Nadzornog odbora udruge Hrvatski križni put – sve strašnije od strašnijeg. Organizirali su prosvjede i skovali mrtvački kovčeg te su uz izljeve bijesa i mržnje prijetili i suze ronili, pozivali na ustanak ili barem na bojkot. 

I dok je njih tridesetak na Gornjem gradu i ispred Ministarstva prosvjedovalo protiv Hasanbegovića, odnosno protiv slutnje ili najave da će se sredstva iz proračuna od sada dijeliti prema jasnim kriterijima, a da će kulturne institucije i tradicionalna kultura imati primat, Savskom ulicom kretala se kolona s tisućama prosvjednika. Njihov je cilj bilo Vijeće za elektroničke medije koje je privremeno (na tri dana) oduzelo koncesiju Televiziji Z1 zato što je u jednoj emisiji registriran „govor mržnje“. Naime, u emisiji je prikazano kako nekolicina svećenika Srpske pravoslavne crkve pjevaju četničke pjesme te su prozvani „četnicima“ i „četničkim vikarima“ što je bila aluzija na izjavu srbijanskog ministra Aleksandra Vulina koji je prošle godine u Hrvatskoj (Jadovno) blaženog Alojzija Stepinca nazvao „ustaškim vikarom“. Voditelj je na kraju uputio „upozorenje“ Zagrepčanima (posebno majkama s malom djecom) koji se šeću Cvjetnim trgom i prolaze pokraj pravoslavne crkve da bi „trebali pripaziti kako ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir“. Prilog u emisiji, kao i odnos prema predsjednici Vijeća za elektroničke medije, bili su krajnje grubi, neprimjereni i neprihvatljivi te su dodatno naglasili težinu društvenih podjela, razinu ideološke netrpeljivosti, ali i nemoć državnih institucija. 

Nedostatak takta pokazao je i bivši premijer Zoran Milanović ocijenivši prosvjede i prosvjednike „filofašističkim“, a njihove „vođe“ „filonacistima“. Zaprijetio je izvođenjem na ulicu svojih pristaša „normalnih ljudi“ te je prozvao ministra Hasanbegovića retoričkim pitanjem kako je imao obraza doći u Sabor na komemoraciju žrtvama holokausta, a „negira antifašizam“. Tu se vraćamo na početak i problem monopolizacije antifašizma od strane manje ili više reformiranih komunista. Ne negira ministar Hasanbegović antifašizam nego s punim pravom negira „floskulu“ kako je Republika Hrvatska „nastala na antifašizmu“, odnosno da najveće (i jedine) zasluge za njezino stvaranje i demokratski razvoj imaju „antifašisti“ što u hrvatskoj stvarnosti znači jugoslavenski komunisti. Hrvatska je postojala i prije jugoslavenskih komunista, a postojat će i dalje usprkos njima i to kao suverena, demokratska država, koja se razvijala „nasuprot proglašenju NDH“ i gradila „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“ te „na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu“. Upravo onako kako to piše u njezinu Ustavu.

Oni koji su u Domovinskom ratu pobijedili ne smiju dopustiti da ih se manipulira i da ih se iz časne pobjedničke pozicije izgura u položaj gubitnika nekog drugog, davnog rata u kojem nisu sudjelovali. Teško je bilo pobijediti u ratu ali nije lako ni nositi se s pobjedom. Još teže je sebe pobijediti i izići iz ideoloških i kulturnih okvira u kojima smo formirani. Treba uložiti veliki intelektualni napor i osloboditi se indoktrinacije uvjetovane podrijetlom te se emancipirati od (svoga) totalitarizma kamufliranog u „antifašizam“ ili „državotvorno hrvatstvo“. 

Rijetki su oni koji uspijevaju izdići se iznad osobnih ograničenja i trauma krećući se po vertikali – gore ka univerzalnom, ne odustajući pri tome od temeljnih vrijednosti svojih uvjerenja. Puno je više onih koji su, krećući se po horizontali iz jedne krajnosti (lijeva/desna) otišli u drugu (desna/lijeva), nudeći se i namećući kao „udarna pesnica“ nove krajnosti. Takvi su danas ikone lijevih i desnih sektaša i stupaju na čelu njihovih kolona. Milanović je po svemu sudeći ostao zarobljen unutar zadane „psihološke sheme“ te usprkos četverogodišnjega boravka na jednoj od najvažnijih pozicija u Državi nije uspio (ili ne želi) razumjeti svu složenost hrvatskog društva. Za razliku od njega Flego je napravio taj iskorak što je i glavni uzrok njihova političkog (ideološkog) sukobljavanja. Zlatko Hasanbegović je svojim životopisom također pokazao da je u stanju nadići ograničenja i prihvatiti legitimitet suprotstavljenih pozicija, ne odustajući pri tom od svojih temeljnih uvjerenja. To ga čini osobom dijaloga i jedna je od najvažnijih kvalifikacija za njegovo mjesto ministra u novoj Vladi.   

Način na koji je ta Vlada sastavljana istaknula je neke vrijednosti koje do sada nisu bile u prvom planu. Načelo izbora između više kandidata i veta na iznesene prijedloge otvorile su prostor kompetenciji nasuprot stranačkoj podobnosti. Usprkos nekih očitih promašaja i nesnalaženja u kadroviranju, vrijeme svevlašća i apsolutnih istina je nepovratno prošlo. Onaj tko želi biti u pravu mora ponuditi argumente i jasna objašnjenja – nisu dostatne stranačke smjernice i zaštita „svemoćne“ stranke/partije Takva Vlada imat će mogućnost ali i interes zaustaviti ideološki rat i obuzdati jurišnike koji nastupaju u njezino ime. Umjesto najglasnijih, najbrutalnijih i najprimitivnijih treba afirmirati najkompetentnije i najodgovornije. Vlada treba naći načina kako nadići općeprisutni manjak nacionalne samosvijesti i znanja o vlastitom društvu i vanjskom svijetu. Mora u javnosti osvijestiti činjenicu da smo članica Europske Unije i NATO pakta i u skladu s tim se ponašati. Svijet se ne dijeli na „nas“ i „njih“, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su protivnici onda neprijatelji, odnosno (klero)fašisti ili (srbo)komunisti. Nama suprotstavljene interese trebamo prihvatiti kao ravnopravne, o njima raspravljati i oko njih se dogovarati. U pluralnom društvu kakvo je hrvatsko moramo otvoriti prostor dijalogu (između ostalih Hasanbegoviću i Flegi) inače će kolone prosvjednika biti sve duže, a njihovi zahtjevi i smjerovi sve teže razumljivi i predvidljivi. Sve dok se jednoga dana kolone „naših“ i „njihovih“ ne susretnu. 

>> Kako antifašisti izmišljaju fašiste