Pisac i publicist Boris Beck do sada je objavio nekoliko knjiga priča i eseja, ali i roman “Ne bih o tome” iz 2008. godine koji je supotpisao s Igorom Rajkijem. Stoga je “Pandorina kutija”, koju mu je u drugoj polovici prošle godine objavio Leykam international pod uredničkom paskom Eugenie Ehgartner, prvi Beckov samostalni roman.
Riječ je o romanu u kojem se povijesna tematika vrlo izravno miješa sa SF-om, ali i romanu koji ima pretenzije sublimirati cijelu (s)poznatu povijest zapadne civilizacije u nekih stotinu i pedeset stranica što je prilično ambiciozan zadatak. Bogata metaforičnost ovog pomno razrađenog i napisanog djela njegova je velika prednost, ali i zamka u koju se lako može uhvatiti površniji čitatelj. Jer u “Pandorinoj kutiji” riječ je o literarnom i filozofskom labirintu prepunom rebusa čije odgonetavanje i rasplitanje traži vrijeme i koncentraciju, dakle sredstva kojima čovjek u 21. stoljeću već u startu oskudijeva.
Kada čitamo posljednje retke ove knjige, koja ima i svojih izrazitih poetskih i esejističkih momenata, čini nam se kao da smo odgledali jednu fantazmagoričnu predstavu u kojoj se suvremeni redatelj po tko zna koji put dohvatio maštovite dramatizacije neke poznate antičke drame interpretirajući je i dopunjujući politički angažiranim reminiscencijama na današnjicu. O čemu, dakle, pjeva romaneskna “Pandorina kutija”? Pa, pojednostavljeno rečeno, o vječno intrigantnom junaku Odiseju kojem Beck daje nova značenja i nove sadržaje pretvarajući Odisejevo vrijeme u nekakvu inačicu današnjeg vremena koje živi u potpunoj ovisnosti o tehnologiji. U “Pandorinoj kutiji” Beck prati Odisejev logoraški i kažnjenički martirij, tu je i njegova nezaobilazno vjerna Penelopa, tu je i pitanje Odisejeva porijekla, tu su i Sizif i Tantal, tu su surovi korintski vlastodršci, tu su i Bogovi ili njihovi potomci, tu je i Pitija ili, točnije rečeno, tu su Pitije, tu je u konačnici i Pandora i njena kutija koju autor hrabro i uporno otvara zajedno sa svojim čitateljima... Beck inzistira na farsičnosti svojega konceptualnog romana koji je vrlo lako mogao postati i drama. Pa tako Beckov Odisej živi u vremenu kojime poslove policije u ime države obavlja ARES (arestirati, relocirati, eliminirati, sanirati), za sektor obrazovanja i rata zadužena je ATENA, za poljoprivredu i kulturu DEMETRA, za umjetnost i zdravstvo APOLON, za lov, ribolov i svemirska istraživanja ARTEMIDA, a za brak i rađanje HERA... I tako dalje u istom tonalitetu. Nad svime time bdije ZEUS iliti Zapovjedni ešalon upravljača svemirom i svi se oni združeno bore protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja štiteći uspomenu na bogove koji u svoju besmrtnost nisu uspjeli uvjeriti ni sebe same. Domišljati i genijalni Beckov Tantal tako je stvorio ne samo ambroziju, kako bi vlastodršcima i diktatorima podario besmrtnost, nego i prelijepu Pandoru, neku vrstu gejše kako bi ih obdario i seksualnim i umjetničkim užicima na njihovu putu prema vječnosti.
U toj simbiozi znanosti i animalnosti naš se Odisej s male (i ponosne) Itake ne snalazi. Muči ga pitanje porijekla jer sumnja da mu je pravi otac Sizif, a ne okrutni Laert, muči ga osobna fizička nesposobnost, muči ga bolna intelektualna nemoć i ograničenost, muči ga položaj manjinca i podložnika u vrijeme korintske prevlasti, muči ga vlastita savjest i osjećaj arhaičnog domoljublja, pa na kraju njegov napaćeni narod s Itake ne zna bi li u njemu gledao terorista ili heroja. Koliko li poveznica s današnjim vremenom i s današnjim, pa i hrvatskim herojima za koje se javnost i dalje pita jesu li tek obični teroristi ili su istinski junaci koji su samo maštali o slobodi svoje domovine i bili spremni za nju žrtvovati i vlastiti, a onda i tuđe živote. Beckova “Pandorina kutija” preispituje stare mitove koji su postali dogme i relativizira ono što smo o antici znali, ali i apsolutizira ono što su nam o antici prešućivali. Pri tome pisac pokazuje da mu je mašta poprilično bezgranična, ponekad i ludo duhovita, a ponekad opet ponizna i smjerna. I da je odavno već iskočila iz Pandorine kutije u koju se nipošto ne misli vratiti.