Lj. Vokić: Sina sam prikazala Gospi i ozdravio je!

Iako još od Katoličke crkve službeno nepriznato, Međugorje je danas, nakon 25 godina, mjesto susretanja naroda i rasa iz cijeloga svijeta, mjesto u kojem se događaju, najblaže rečeno, neobjašnjive stvari. Vidioci tvrde da im se ukazuje Gospa, hodočasnici svjedoče o čudesnim pojavama, pojedinci o čudesnim ozdravljenjima, a svi su suglasni da se ondje osjeća posebna atmosfera. S vjerskog stajališta, Međugorje je mjesto Božje milosti, mjesto u kojem se mnogi obraćaju, ispovijedaju, primaju sakramente...

Osobno svjedočanstvo
Kako se približava 25. godišnjica od početaka međugorskih događanja, Večernji list izdaje knjigu “Međugorje – tajna Gospinih ukazanja”, u kojoj su autori donijeli i pregršt novosti nepoznatih široj javnosti. Tako je nekadašnja hrvatska ministrica prosvjete i sporta, a danas ravnateljica zagrebačke Sedme gimnazije, Ljilja Vokić, za knjigu prvi put odlučila ispričati što se njoj osobno dogodilo u Međugorju. Ona je, naime, 9. prosinca 1982. rodila trojčeke, od kojih se živo rodilo muško i žensko dijete, dok je drugo muško rođeno mrtvo. Njezinu sinu Berislavu bio je oštećen imunitet od posteljične vode, a svi su rođeni i pet tjedana ranije. Prema njezinu svjedočenju, on se nije mogao okrenuti u krevetiću te je imao bronhitis koji nikako nije prestajao unatoč svim mogućim terapijama i lijekovima.
- Tada sam se zavjetovala da ću sina nositi u naručju na koljenima oko Gospina kipa u Međugorju koji je tad još bio u sredini crkve, i to 20 puta. Sin je tada bio težak 14 kilograma, a dogodilo se to u lipnju 1983. godine. I što da vam kažem? Danas moj sin ima 23 godine, studira ekonomiju, i nakon toga moga zavjeta u Međugorju nikad mu se poslije više nije javio bronhitis. Tadašnja naša pedijatrica nije mogla vjerovati što se to dogodilo. Kad smo se vratili iz Međugorja, pitala je: 'Što se to dogodilo s malim?’. Čvrsto sam uvjerena da me Gospa uslišala, a Berislav je danas bogobojazno dijete i također čvrsto vjeruje u Gospinu pomoć – ispričala je Lj. Vokić u knjizi.
Sin Berislav, pak, veli da svako ljeto, na Veliku Gospu, obvezno ide u Međugorje. Tako mu je jedne godine mama ondje i ispričala kako ga je prikazala Gospi.
- Nešto me vuče da idem dolje. Ondje osjećam Božju milost, prisutnost. To je zemlja natopljena molitvom u kojoj se ljudi nanovo rađaju – svjedoči Berislav.

Poseban formular
Međugorski župni ured u ovih je 25 godina zaprimio 485 dobro ili manje dobro dokumentiranih prijava o takvim ozdravljenjima. Treba, međutim, naglasiti da su to uglavnom prijave ljudi koji su prošli kroz takvo iskustvo, a da ti slučajevi nisu istraženi kako bi i službeno bili priznati kao čudesna ozdravljenja, odnosno da u najvećem dijelu nedostaje prateća medicinska dokumentacija. Najpoznatija čudesna ozdravljenja jesu ona Diane Basile i Rite Klaus, za koje postoji i obimna medicinska dokumentacija. U župnom uredu za prijavu čudesnoga ozdravljenja postoji poseban formular. Uz njega je potrebno priložiti dokaze o bolesti (kopije potvrda o liječenju bolesti u bolnicama, sve potvrde s kontrolnih pregleda do ozdravljenja, sve nalaze zatražene tijekom kontrolnih pregleda, opis terapije i lijekova i koliko je sve to pomoglo) te dokaze o ozdravljenju (nalaze kontrolnih pregleda nakon ozdravljenja, potvrde specijalističkih liječničkih pregleda o sadašnjem stanju i slobodan opis činjenica). Usto, potrebno je opisati sve pojedinosti u vezi s ozdravljenjem (datum, mjesto, vjerski kontekst, vremensko razdoblje...).
U knjizi su, nadalje, prvi put temeljito rekonstruirani postupci komunističkog režima, o čemu svjedoči i jedan kriminalistički inspektor iz toga doba, Ivan Turudić, ali i oni koji su zbog Međugorja završili u zatvoru. Međugorski se fenomen uspoređuje s ostalim važnijim ukazanjima kroz povijest. O njemu govore i vidioci koji su posebno za knjigu intervjuirani, i stručnjaci, i teolozi, i tzv. obični ljudi. Ukratko, knjiga koja je po mnogočemu jedinstvena.

Za mene je odlučujuće ono što se u Međugorju događa na crkvenom pastoralnom području (hodočašća, euharistija, sakrament pomirenja, križni put, krunica...). A to je sve pozitivno. I o tome bi valjalo pisati u svim medijima, pa i u crkvenima. Zašto ne? Kao da je slavljenje euharistije u zagrebačkoj katedrali vrjednije nego ono u Međugorju? Kao da je hodočašćenje u Mariju Bistricu nešto pozitivno, a hodočašćenje u Međugorje nešto negativno... Može li se netko u duhovnom pogledu tako osjećati u Bistrici kao u Međugorju? Mislim da je to odlučujuće, i toga se neki u našim crkvenim sredinama boje. Neki bi radije da ljudi hrle u katedrale (bilo zagrebačku, bilo mostarsku), a da ne hrle jednako tako u Međugorje.

“Gospin dolazak u Međugorje nije slučajan. Jedna vidjelica povjerila mi je 19. siječnja 1982. da joj je Gospa rekla da će nestati komunističkoga totalitarizma, da će biti rata i da će Hrvatska biti slobodna. Pozvala nas je da molimo, da ta tragedija ne bude tako teška. Na žalost, nismo zdušno prihvatili taj poziv na molitvu i obraćenje. Zato smo morali platiti svoju slobodu tolikim žrtvama. Da smo poslušali nebesku Majku, vjerojatno bi se sve drukčije odvijalo. Koliko su vremena izgubili oni koji su se borili i dokazivali da se Gospa ne ukazuje!? Neki su i danas u tome neumorni.”

Međugorje najbolje da Crkva nikad ne prizna. Čim su se fenomenom Međugorja počele baviti najviše crkvene instancije, počele su svađe. Međusobna netrpeljivost između mjesnoga biskupa i hercegovačkih franjevaca nije time nestala, nego se još zaoštravala. Stoga bi Međugorje trebalo sačuvati od službene crkvene organizacije i unutarcrkvenih rasprava i trvenja te ga prepustiti onima kojima je najviše potrebno – običnim vjernicima i onima koji to podneblje i taj fenomen najbolje poznaju, a to su hercegovački franjevci.