Nazivali su je “Damom s kamelijama”. Za Ljerkom Šram, najljepšom Zagrepčankom na razmeđu dvaju stoljeća uzdisao je cijeli grad, čak i njegov “najviši gost” – car Franjo Josip I, koji se u mladu glumicu zagledao prigodom svečanog otvaranja Hrvatskog narodnog kazališta 1895. godine, premda je nastupala u ulozi dječaka.
Stasita ljepotica obezglavila je i samog A. G. Matoša, staru prznicu, polemika i cinika koji javno u novinama objavljuje izljev svojeg oduševljenja njezinom pojavom i osobom: “Njena spoljašnost ima sve odlike dame engleske aristokracije; kožu – krv i
mlijeko, plavu zlatnu kosu, vječni djetinji tip, velike modre oči, energičan bajronski podbradak.
Kad je gledate, pomišljate na liriku starog Spancera, na portrete Van Dyckove i Lowrenceove, i na opjevanu Anabelu Lee, pa postajete ozbiljni, gotovo melankolični kao kod lijepih slika i lijepih mramornih kipova”.
Uistinu, Ljerki Šram mnogi su se divili, ali ju je istinski volio samo jedan muškarac. Tijekom svoje 25 godina duge umjetničke karijere osigurala je sebi dostojno mjesto u povijesti hrvatskoga glumišta, odigrala je mnoge zapažene i naslovne uloge, ali proslavila ju je ipak jedna druga, životna uloga: velika i neuzvraćena ljubav uglednog zagrebačkog liječnika i utjecajnog novinara i glavnog urednika “Obzora” Milivoja Dežmana.
Odrastajući u istom susjedstvu, poznavali su se od najranijeg djetinjstva – ona na uglu Mesničke i Streljačke, a on nedaleko u Mesničkoj. Roditelji su im prijateljevali; njezin otac, ugledni odvjetnik, bio je potpredsjednik Hrvatskog sabora, a njegov otac bio je poznati pjesnik i liječnik, sve do prerane smrti od kolere, kada dječak postaje štićenik Franje Račkoga i stipendist biskupa Strossmayera.
Dok Milivoj kreće u plemićki konvikt i priprema se za studij medicine, Ljerka izrasta u rasnu ljepoticu, a kada ju je po povratku ugledao u jednoj plemićkoj gornjogradskoj kući gdje nastupa u predstavi amaterske družine, njegove su misli bile samo s njom. Te iste večeri, piše glasoviti zagrebački kroničar Zvonimir Milčec, donio je sudbonosnu odluku – “ova ili nikoja”!
Na priredbama i plesovima u Građanskoj streljani u Tuškancu ili u Glazbenom zavodu, na susretima u domovima zajedničkih prijatelja, njegov ju je pogled pratio u stopu. Na odlasku na studij u Graz, prije ulaska u vlak, smogao je snage izreći joj svoje osjećaje, a ona mu je uzvratila tek obećanjem da će ga čekati. Isprva mu je na duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a onda su njezina pisma prestala stizati. Sve njegove dvojbe grubo je prekinula Dežmanova majka kada mu je poslala plakat sa otvaranja hrvatskog teatra – istog događaja kada ju je spazio i sam car Franjo Josip - na kojem je ispred imena Ljerke Šram pisalo “gđa”. Plakat je više puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb. Ondje će doznati da je njezino srce osvojio Aleksandar Isaković, bankovni činovnik, zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Ljerkina kazališnog mentora.
U svoj dnevnik, Dežman je tada zapisao: “Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo... Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni...” Poraz na intimnom planu, međutim, odlučio je iskoristiti za napredovanje u društvenom životu.
Sve će, odlučio je poduzeti da dobije njezinu naklonost, kao uspješan intelektualac i poslovan čovjek. Dežman ni jednog trenutka ne odustaje i ne obazire na glasine i
podsmijehe koji ga posvuda prate. On zna da taj brak s “tim prostakom Isakovićem nebu dugo trajal”. I bio je u pravu. Zbog pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici, Isaković netragom nestaje iz Zagreba i Ljerkina života, ostavljajući čak i zajedničkog sina Sašu. Njega će Dežman, koji je požurio brisati njezine suze, prihvatiti kao da je njegov rođeni sin.
Čim skine bijelu liječničku kutu, prihvaća se pera i piše programske tekstove, okupljajući oko svojih ideja mlade umjetnike u programskom časopisu “Život”, dramatizirajući čak i Šenoino “Zlatarevo zlato”, ugađajući ulogu Dore Krupić za svoju lady Šram – sve kako bi pridobio njezinu naklonost. U zajednički život, koji nikad neće okončati brakom, on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu, koja podrazumijeva ispunjavanje svih njenih želja, a ona svoje poštovanje, zahvalnost i odanost. U odnosu Ljerke Šram i Milivoja Dežmana zauvijek ostaje tajnom jesu li njih dvoje i fizički konzumirali svoju vezu ili je bila posrijedi tek platonska ljubav.
Ni Josip Horvat, ni dr. Ivo Hergešić, koji pišu o toj vezi, na to pitanje ne nude odgovor. U nevelikom popisu telefonskih pretplatnika iz 1911., međutim, može se vidjeti da su Ljerka i Dežman imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12. A kako nisu bili vjenčani, već su i po tome što su zajedno živjeli bili izuzetak u Zagrebu svoga doba.
Milivoj Dežman bio je uz nju i onda kad je oboljela od sušice, kada će pokrenuti inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu i njegovoj velikoj ili, kako dr. Ivo Hergešić napominje, trubadurskoj ljubavi spram Ljerke Šram, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. Unatoč golemoj skrbi koju joj je osigurao, Ljerka umire Dežmanu na rukama i on je sam stavlja u lijes, s ljubavi svoga života sjedinjen barem u smrti.
>>Zašto turisti ne bi slijedili put ljubavi kontese i ribara?
franjo josip ju je posjećivao unatoč braku sa sissi a neki smatraju da su imali i bebu