Ljeto mi je proletjelo, 
ali ostale su dvojbe 
o Assadu i Bandiću

Dvije velike dileme obilježavaju kraj ljeta: je li Assadov režim u Siriji koristio kemijsko oružje protiv pobunjenika i je li Milan Bandić na bizarnom skupu Antifašističke Lige Jugoistočne Europe na Bundeku pod naslovom “Dani balkanske ljubavi” nosio bedž s likom Josipa Broza?

Amerikanci sa saveznicima spremaju napad na Siriju, iako su podaci o korištenju kemijskog oružja proturječni, štoviše, neki UN-ovi izvjestitelji tvrde da su se tim oružjem koristili pobunjenici. Britanski parlament zasad odbija podržati akciju dok se to ne utvrdi. Da istinitost tobožnjeg povoda uopće nije presudna, svjedoči primjer Iraka, u kojem na koncu nije pronađeno naoružanje za masovno uništenje – i nikome ništa.

Iako se radi o trenutačno najvažnijoj svjetskoj temi, koja izravno involvira zemlje članice NATO-a i Europske unije, nitko se od hrvatskih dužnosnika po tom pitanju nije oglasio, a morali bi, jer se vrlo lako možemo probuditi kao strana u tom ratu ili poslije u snagama koje će uzaludno pokušavati sanirati njegove posljedice kao danas u Afganistanu. Budući da smo u euroatlantskim stvarima uglavnom veći papa od pape, a i da imamo i stoljetnu tradiciju ratovanja za tuđe interese i ideologije, ne bi čudilo da s onih nekoliko ohrndalih MiG-ova naši prvi krenu na Damask, ne čekajući izvješće UN-ovih promatrača i pokretanje američkih trupa.

Hrvatska se po pitanju Sirije već proslavila pridruživanjem sankcijama toj zemlji (na što nas do ulaska u EU ništa nije prisiljavalo) čime je Ina, po priznanju tadašnjeg potpredsjednika vlade Čačića, gubila dvije milijarde kuna dobiti godišnje, od čega je polovica “naša”. Za razliku od tog skakanja na europski mig i kad nije trebalo, danas pokazujemo zube braneći ljude koji su u očima europskih institucija “kriminalci, osumnjičeni za ubojstvo hrvatskih disidenata u drugim zemljama EU tijekom komunističkog režima”. Ispada da je današnja hrvatska država spremna učiniti više za udbaša osumnjičenog za ubojstva u stranoj zemlji nego Izrael za svog zarobljenog vojnika, što se dosad često navodilo kao primjer države koja stoji iz svojih ljudi. No svatko ima pravo braniti svoje temelje.

Da se vrijeme štafete i sletova vraća ne samo kadrovski nego i sadržajno, svjedoči komunistički gerijatrijski skup u slavu Tita i Jugoslavije na Bundeku. Ni dva mjeseca nakon što je Hrvatska kompletirala “europski put” i dan nakon što cijela Europa odaje počast žrtvama totalitarizma u Zagrebu se održao open-air skup jugoslavenskih “antifašista”, kao sebi vole tepati titoisti, na kojem uz notornog Mesića, valjda jedinog počasnog predsjednika nominalno antifašističke udruge koji je svojevremeno držao afirmativne govore o ustašama, sudjelovao i gradonačelnik Bandić, koji inače po potrebi tegli najveću svijeću na crkvenim procesijama i kad god zatreba bez problema će, doslovno, otrčati na Bleiburg. Bandić je spreman otići bilo gdje i natakariti bilo kakvu kapu, šal ili bedž. Možda je on u pravu i možda nam nesvjesno kroz njega progovara duboki performer i postmoderni mislilac koji nas poučava kako je sve to ionako nevažno, ritualno ideologiziranje koje nema veze s današnjim vremenom. Istodobno, štrajk liječnika i medicinskih sestara dobiva manje prostora od izvještaja o zdravstvenom stanju devedesetogodišnje Jovanke Broz, po kojoj bi Bandić, ako je nadživi, mogao imenovati barem ulicu.

Bizarna skupina titoista, uglavnom starijih ljudi pogubljenih u prostoru i vremenu, u središtu Zagreba nosila je Brozove slike, jugoslavenske zastave i iste one kape koje su krasile ćivericu Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina 1991. i koje neki i danas smatraju lijepima. Bivši predsjednik i bivši hvalitelj NDH Stjepan Mesić, neformalni kandidat desnice na zadnjim zagrebačkim izborima Milan Bandić, SDP-ovo novo lice Zagreba Davor Bernardić i niz drugih uglednika antifašizirali su na Bundeku zakićenih Titovim likom. Bandića ću zbog toga na prvom sljedećem zasjedanju Gradske skupštine napali HDZ-ovci, no on je odlučno odbacio optužbe tvrdeći kako na bedžu nije bio Brozov lik i da će se to vidjeli na fotografijama koje je načinio njegov službeni fotograf. Možda bi trebalo oformiti komisiju koja bi utvrdila je li i na Bandićevu reveru ovog vikenda bio lik Josipa Broza ili je to ipak bio don Ivan Bosco ili možda čak pater Petar Perica?

Iako nam oči sugeriraju da je na Bandićevu bedžu bio deseti s top-liste najvećih masovnih ubojica svih vremena, valjda ipak treba vjerovati gradonačelniku. Stoga ne bi iznenadilo da se na službenim fotografijama, kada ih predoči, pokaže kako na Bundeku nije Bandić nosio bedž s Titovim, već je govorio Tito s Bandićevim likom na reveru.

Dok se sve to odigravalo, ljeto je došlo kraju. Iz godine u godinu uviđam kako mi dugački prosvjetni ljetni odmor prolijeće sve brže i brže. Ne radi se samo o individualnom dojmu, jer mi u razgovoru svi koji su prevalili tridesetu potvrđuju isto. Dok smo bili mali, ljeto se činilo beskrajno dugo, ljetni raspust trajao je kao cijeli jedan život. Danas proleti za tren. Literatura to objašnjava ovako: ako vrijeme ne bismo promatrali puko mehanički, već ako bismo ga poimali kao količinu novih naučenih i duboko proživljenih stvari, mi golemi dio svog života proživimo u prvih nekoliko godina. Kasnije ostaje sve manje novog za otkriti, naučiti i osjetiti, životna rutina je sve ispraznija, vrijeme prolazi sve više mehanički. Gledano tako, na točki u kojoj uobičajeno smatramo da smo na pola puta, mi smo zapravo proživjeli već 97 posto života. Ali nije sve tako crno. Postoji način da subjektivno usporimo tijek vremena. Ugodno vrijeme brzo prolazi, a neugodno sporije. Tajna je u tome da se koncentriramo na neugodne fenomene i odmah će nam se učiniti da se vrijeme usporilo. Primjerice, čini mi se da je g. Jovanović već sto godina ministar znanosti i obrazovanja.