Ljetovanje na Jadranu ponovno je postalo luksuz

Ljetovanje na Jadranu nekoć davno bio je luksuz dostupan bogatom građanstvu i plemstvu. U industrijalizaciji poslije Drugog svjetskog rata ondašnje su radne organizacije planski usmjeravale radničke obitelji da se odmore tijekom ljetne stanke od cjelogodišnjeg rada, umjesto da to vrijeme posvete poljoprivrednim radovima.

Gradila su se masovno radnička odmarališta i zaživjela je kultura ljetovanja na moru, dotad strana ruralnom stanovništvu kakvo je prevladavalo među novom radničkom klasom. Za malen novac ljetovanje na Jadranu bilo je dostupno svima, lagat će tko kaže da to nije istina.

Ljetovanje je bilo pristupačno i u ratnim godinama, premda su mnoga odmarališta vrlo brzo bila razgrabljena divljom privatizacijom ili barem demolirana kako bi se lakše nakon toga otkupila.

I umjesto da je u 21. stoljeću u modernoj europskoj državi najnormalnija stvar otići na obično, nikakvo egzotično ljetovanje, malo po malo, posljednjih godina ljetovanje je hrvatskim građanima ponovno postalo luksuz. Cijene na Jadranu u nerazmjeru su s mogućnostima “običnih” ljudi.

Statistika kaže da si više od polovice naših građana ne može platiti tjedan odmora, a od Hrvatske je u EU lošija po tom pitanju jedino Rumunjska. Je li normalno što danas obitelj u kojoj su oba roditelja zaposlena ne može platiti tjedan dana ljetovanja na Jadranu?! Da obitelji s prosječnim plaćama žive da bi preživjele, što nikako ne podrazumijeva i ljetovanje od nekoliko tisuća eura?

I ta Rumunjska neće još dugo biti lošija od Hrvatske po pitanju mogućnosti odlaska na more. Dok plaće u Europi snažnije rastu u mlađim europskim članicama nego u razvijenim državama, Hrvatska i tu već poslovično zaostaje pa je tako pri dnu zemalja novih članica prema rastu plaća.

Rumunjska pak prednjači pa već četiri godine bilježi dvoznamenskasti rast plaća. Tužno je kad i iznajmljivači kažu da su Slavonci prije više dolazili na more, a danas ih uglavnom viđaju kao sezonsku radnu snagu. To zaista govori o dvije Hrvatske.