Ljevica je nesretna što HDZ više ne vodi Sanader koji ga je htio upropastiti

U govoru predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka na stranačkom skupu u Omišu predsjednik države Ivo Josipović prepoznao je “stalno traženje neprijatelja” te “lov na vještice i mržnju”. Istodobno, lijevi mediji opet optužuju Karamarka zbog desničarenja pa tako čitamo: “U Karamarkovu omiškom govoru na strani HDZ-a našli su se Bog, Hrvati, 15.000 mrtvih iz Domovinskog rata i prvi predsjednik Franjo Tuđman”.

Tako se od početka, od Karamarkova preuzimanja HDZ-a, ponavlja ista priča – on se bavi uglavnom samo prošlošću, oživljava nacionalističke mitove, a to automatski znači, kako bi rekao predsjednik države, “stalno traženje neprijatelja” i “lov na vještice i mržnju.” Ali gotovo nijedan Karamarkov govor ili izjava koji se bave bližom ili daljom prošlošću nisu izazvali toliko pozornosti kao jedan istup iz neposredne Josipovićeve blizine. Riječ je o prikazu knjige “Humanitarno razaranje Jugoslavije” Davida Gibbsa koji je objavio predsjednikov glavni analitičar Dejan Jović. Ponovimo: i u prikazu te knjige, i u svojedobnom tekstu u beogradskom “Vremenu”, i na svom blogu i drugdje Jović žali za raspadom Jugoslavije (kao što žali i zbog raspada SSSR-a i ujedinjenja Njemačke), govori o teroru nad manjinama kojim opravdava Miloševićeve ratove, pa, dakako, i agresiju na Hrvatsku, niječe genocid u Srebrenici, tvrdi da Hrvatska nipošto ne smije ući u EU prije Srbije i Crne Gore itd.

Ima li Ivo Josipović i trunka obraza kad, tolerirajući takva svoga glavnog analitičara, nekoga optužuje za “stalno traženje neprijatelja” i za “lov na vještice i mržnju”? Imaju li lijevi komentatori u Hrvatskoj i trunka obraza kad Karamarku prigovaraju spominjanje 15.000 mrtvih u Domovinskom ratu dok se po tim žrtvama pljuje iz neposredne blizine predsjednika države, iz njegova savjetničkog tima? Imaju li obraza kad mu zamjeraju spominjanje Tuđmana dok se iz iste te blizine opravdava agresija od koje je on trijumfalno obranio zemlju? Je li spominjanje Domovinskog rata i Tuđmana besmisleno dok se po zidovima hrvatskih veleposlanstava u svijetu vješaju najistaknutiji simboli bivše države? Je li besmisleno dok je glavnim bošnjačkim političarima u povodu prosvjeda po gradovima BiH opet najvažnije za sve optuživati Tuđmana, a ne tako davno za to im je i te kakva poticaja dao upravo Ivo Josipović? Je li besmisleno kad u povodu istih tih prosvjeda lijevi komentatori u Hrvatskoj ne popuštaju priliku da također optuže Hrvatsku za “agresiju na Bosnu i Hercegovinu”?

Kako se Karamarka može optuživati za opterećenost prošlošću dok i Ivo Josipović i Zoran Milanović odlaze u Srb na obilježavanje obljetnice četničkog pokolja nad Hrvatima 1941. godine? Kako se može optuživati predsjednika HDZ-a kad se usprotivi sramotnom i ponižavajućem postupku ministra Željka Jovanovića koji četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću žurnom poštom šalje na reviziju hrvatske udžbenike iz povijesti? Ne toliko Karamarko nego upravo lijevi političari u Hrvatskoj u povijesti i prošlosti traže i nalaze izliku za nametanje svojih kriterija u sadašnjosti.

Predsjednik HDZ-a nije politički nepismen da bi samo na oživljavanju prošlosti gradio svoju politiku u sadašnjosti, ali tko će ako ne on reagirati na sve spomenute ugroze i Hrvatske i istine iz njezine bliže i dalje povijesti. Kakav bi HDZ odgovarao ljevici? Odgovarao bi joj HDZ iz vremena u kojem Ivo Sanader na vlasti posve napušta domoljubnu politiku i retoriku, počinje progon hrvatskih generala, sklapa pakt sa skupinom lijevih novinara te upravo tim skretanjem ulijevo pokriva svoj kriminal kojim će osramotiti i sebe i HDZ i Hrvatsku. Takvog Ivu Sanadera proizvela je ista medijska ljevica koja se sada obrušava na Karamarka. A obrušava se ponajviše zato što Karamarko ima veliku šansu da HDZ s tih Sanaderovih skretanja u kriminal i u detuđmanizaciju vrati na njegov povijesni, Tuđmanov put, jedini koji sa suvremenim gospodarskim programom jamči i pobjedu na izborima i nacionalno dostojanstvo s kojim smo netko a ne bilo tko.